Zagrebačka grupa Chui na ovogodišnji Porin u Karlovac stiže oboružana s čak pet nominacija, najviše od svih nominiranih. Njihov "Do zvijezda” nominiran je u kategoriji Album godine čiju produkciju potpisuju Toni Starešinić i Ivan Božanić, zatim u kategorijama Najbolji instrumentalni album te Najbolja snimka albuma koju potpisuju Bojan Pahljina i Sven Pavlović kao majstori snimanja i Ivan Božanić kao majstor miksa. Skladba "Tvrdi sicevi" nominirana je u kategoriji Najbolja instrumentalna izvedba, a u kategoriji Najboljeg likovnog oblikovanja nominiran je Marko Babić za vizualni identitet albuma. A tri tjedna uoči dodjele Porina grupa Chui je održala i promotivni koncert kojim je uživo predstavila album “Do zvijezda”, po sudu ovog kritičara najbolji album domaće glazbene produkcije u 2024. godini.
Naviknut na sjajne koncerte te skupine predvođene svestranim, radišnim i talentirnim Tonijem Starešinićem očekivao sam još jedan efektan nastup, no Chui u ovoj ili onoj kombinaciji kao da svaki put želi nadmašiti same sebw pa je tako bilo i ovog četvrtka u Petom kupeu, njima omiljenom klupskom prostoru u Zagrebu. Nisu česte prigode kad slušatelj ima osjećaj da sluša i gleda svjetski relevantan sastav koji dolazi iz Hrvatske i koji zbog naše neumreženosti, ali i neke komzike nepravde nije etabliran barem u Europi koliko to zaslužuje. Imam osjećaj da bi Chui u izravnoj konkurenciji pomeli sa scene birtanske fusion-jazz sastave poput Sons Of Kemet ili The Comet Is Coming, no nije isto dolaziti na svjetsku glazbenu “tržnicu” iz Londona ili iz Zagreba.
Ne znam hoće li Chui ikada uspjeti preskočiti barijere koje su zbog “mjesta podrijetla” daleko nepremostivije nego za sastave iz Švedske, Njemačke, Velike Britanije ili Francuske, no ako ništa drugo onda barem mi ovdje imamo privilegiju znati koliko je Chui fantstičan sastav i potom uživati u njihovim albumima i koncertima. Rekao sam Toniju nakon koncerta njujorškog Donnieja McCaslin Quarteta da nisam impresioniran i da mi je njihov koncert bio inferioran prema nastupima njegove grupe Chui ili barem manje intrigantan. Skroman kakav jest, Toni mi je rekao da pretjerujem jer mu je bilo izvrsno i da je ipak Donnie svirao i na posljednjem Bowiejev albumu “Black Star” i to fascinantno. Da, jest, ali Toni je veći frajer od Donnieja. Barem u mom “dark star” svemiru.
Za ovu prigodu, osim što su izveli i nekoliko skladbi s albuma “Do zvijezda”, uključivši na kraju regularnog dijela koncerta i interstelarnu verziju “A Love Supreme” Johna Coltrane, s pridodanim zborom, Chui su u proširenoj psotavi koja je uključivala još jednog saksofonista uz stalnog člana Vojkana Jocića, trombonista Luku Žužića i perkusionista, prearanžirali i nekoliko skladbi s prethodnih albuma. Saksofoni i trombon su doslovce urlali, zavijali i otpihvali sve ispred sebe, ali ne rogobatno ili besmisleno, nego uvijek s nevjerojatnim osjećajem za mjeru i tempo. Ritam sekcija je tutnjala u raznim ritmovima na potezu od Krautrocka do Afrobeata, a između svega toga Toni je podmetao virove i virove sintisajzera i orgulja čineći Chui stilski i sadžrajno nevjerojatno moćnim i šriokim sastavom.
Mislim da trenutno, pa i niz godina unatrag, nemamo niti jednog izvođača koji “igra” na toliko velikom terenu i “žonglira” s toliko mnogo stilova, a da nijednom iz vida i sluha ne izgubi osjećaj za koherentnu cjelinu u rasponu od fusion-jazza preko elektronske glazbe do prog-rocka i space-rocka pa čak i duba te spomenutih Krautrock i Afrobeat finesa. Dojam je da Chui imaju neki svoj zasebni glazbeni svemir u kojem su po nekim teorijama vrijeme i prostor ili u ovom slučaju glazbeni stil i sadržaj rastezljivi do neslućenih granica, ali istodobno i s prečacima unutar istih koje samo geniji, u ovom slučaju glazbeni, mogu dokučiti. Pri svemu tome osjetno je koliko u tim jazzonautskim putovanjima uživaju i glabenici i publika.
Nije Chui samo jazz sastav, ali možda i stoga jazz širi prema novim sazviježđima. Uh, kako bih volio pitati pokojnog Boška Petrovića, uz čaj prije podne ili uz Hlupića nakon podneva, kriške camemberta i grožđe, što misli o Chui. Ne znam bi li mu se sve to dopalo ili ne, ali imam špurijus da bi amenovao Chui s jednim svojim nezaboravnim “mijauc”, osmijehom i isšruženom “šapom” velikog jazz mačora. O, dragi moj Boško, kako mi nedostaju ti naši podnevni razgovori u “B.P. Clubu”. I zbog toga sve rjeđe navraćam u centar Zagreba.
Srećom, “Peti kupe” se ponovo pokazao akustički izvanrednim prostorom za galaktička putovanja grupe Chui koja je doista uzletjeli “do zvijezda” kako sugerira i naslovnica njihovog novog albuma s jednim od zagrebačkih nebodera “raketa” u uzletu u svemir, kamo je na hrvatskom Cube satelitu lanisrana i njihova skladba “Svemir ima novi pozivni”. Ipak, bilo bi krasno neki novi nastup grupe Chui, možda i uz neke stelarne projekcije, doživjeti u obližnjoj Velikoj dvorani “Lisinski” ili u malo udaljenijem “Kinu SC”, baš kao što je bilo prekrasno slušati i gledati Chui iz projekciju dokumentarng nijemo filma “Berlin - simfonija velegrada” onomad u ljetnom kinu “Tuškanac” na promotivnom koncertu albuma “Zagreb - Berlin”.
Eto, da dolaze iz Berlina, Chui bi bili zvijezde nekog novog jazza i nekog novog Krautrocka, ali iz Zagreba mnogo je teže vinuti se do tog statusa. Pri tome smatram da je greška niza jazz i ne samo jazz festivala diljem Europe, počevši od beogradskog i ljubljanskog jazz festivala, što ne ugošćuje grupu Chui te posljedica neumreženosti hrvatske glazbene scene u eurospku mapu. Nadam se da će We Move Croatia vremenom razbiti te barijere. Zasad, europska publika ni ne zna za kakav je glazbeni doživljaj zakinuta i šteta što partner Dancing Beara, moćni Warner Music International, nikako da pridruži Chui svojoj glazbenoj familiji bez obzira što je na internetu ionako sve dostupno. Kako god, dotle barem mi u Hrvatskoj možemo beskrajno uživati uz Chui pa se lako i vinuti do zvijezda njihovog jedinstvenog glazbenog univerzuma. Po povratku kući zaspao jesam, ali tek sam se ujutro spustio na Zemlju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....