INTERVJU: DARKO RUNDEK

'Da, dolazi oluja. Tu je, iza brda, i sve će promijeniti. Ali taj možda posljednji ples može biti radostan događaj, romantičan ili svečan koncert'

Darko Rundek
 Srdjan Vrancic / CROPIX
Veteran Novog vala i miljenik publike u Hrvatskoj i regiji s novim bendom, jednostavno nazvanim Ekipa, vraća se koncertom “Zvuk oluje”

Prije godinu dana Darko Rundek rasturio je Veliku dvoranu Doma sportova završnim koncertom turneje Apocalypso Now, a 23. studenoga u obnovljenoj dvorani Tvornice kulture ponovno izlazi pred publiku na koncertu nazvanom “Zvuk oluje”.

Na razgovor za Nedjeljni Jutarnji dojurio je na svom biciklu, još malo pod utjecajem jet laga jer se nedavno vratio iz Amerike, gdje je imao koncerte u New Yorku, Torontu i Chicagu. “To je sve bilo prilično naporno, ali koncerti su bili odlični. Za New York smo letjeli preko Moskve, a iz Chicaga se vraćali preko Istanbula, tako da smo usput posjetili dva svijeta, onaj ruski i muslimanski, koje Amerika doživljava kao prijetnju”, prokomentirao je uz svoj karakteristični smijeh.

Što možemo očekivati od “Zvuka oluje”?

- Možemo očekivati povratak u klub. Apocalypso Now radili smo za velike dvorane, za velike scene i kako smo se za to trudili prilagodili šou, tako sada želimo napraviti nešto za klub, što prirodnije i jednostavnije. Klub je prirodnije mjesto za ono što sviramo. Što možemo očekivati? Možemo očekivati koncert koji gleda u oči današnjem trenutku, i globalnom i lokalnom.

Svakako ćemo probati napraviti nešto što nije ponavljanje uobičajenog repertoara, nego novi presjek kroz postojeći fundus pjesama, a pojavit će se i pokoja nova stvar, jer smo u procesu rada na novom albumu. Taj će rad utjecati i na zvuk poznatih pjesama.

Koncert ima zanimljiv naziv?

- Stjecajem okolnosti čini mi se da je globalno prisutna svijest o dolasku novog doba. Klimatske promjene promijenit će sistem, način života, donijeti velika populacijska kretanja…na puno nivoa. To je iza brda, ali vrlo blizu. Naravno, ne bih htio da to bude neka katastrofična “depra” od koncerta, ali s druge strane, ta prijetnja, koju svi negdje manje ili više racionalno ili iracionalno osjećamo, stavlja nas u drukčiji odnos prema vlastitoj sadašnjosti. On onda može biti i radostan, ali sa sviješću da je to možda “last dance”, tako da daje možda neki romantični ili svečani aspekt.

Muzičari koje si okupio obuhvaćaju ljude širokog generacijskog raspona, od onih u svojim ranim dvadesetima pa do poznih godina. Po kojem ključu si ih slagao?

- Znaš kako se kaže, čovjek snuje, a Bog odlučuje. Kad sam krenuo slagati taj bend, namjera je bila da okupim ljude po istom principu kao što sam ih okupljao kad se snimao Apokalipso prije dvadesetak godina, kad je postojao materijal koji se skupljao dugo vremena i onda sam tražio muzičare koji su najpotentniji, u naponu kreativne i muzičke snage, na isti način sam sad krenuo okupljati ekipu. Pri tome mi je puno pomoglo to što sam često znao otići u Vinyl, gdje sam se nauživao dobre glazbe i sreo mnoge mlade zagrebačke muzičare. Nekako se zapravo iz tog kruga postupno realizirala ova ekipa. Mogu samo reći da sam zahvalan “toj sili koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar”. Od početka proba i rada razvila se lijepa, bogata kreativna atmosfera, tako da postoji nada da Ekipa preživi Apocalypso Now projekt i iznjedri nešto autorski svoje, što se upravo sad i događa. U Tvornici neće biti Duce, jer otvaramo novi zvuk, da bude pregledniji i napetiji. U toj potrazi trebaju se postaviti i neka ograničenja. S Ducom sam dugo surađivao i nadam se da ćemo se sresti u nekim kasnijim projektima. Iskreno, mene intimno uzbuđuje upravo ona muzika koja sad pred nama nastaje. Pokušat ćemo to ponovno potražiti, da pjesme koje nam služe kao poticaj i povod pred publikom budu opet muzički stvorene u tom trenutku i da s publikom podijelimo to uzbuđenje stvaranja. Publika je pritom aktivni sudionik.

Živio si po svijetu, u Parizu, pa zatim na Braču… Koje su to koordinate kojima se krećeš?

- Posljednjih godinu dana bio sam nešto više u Parizu nego proteklih godina, na Braču sam bio u berbi maslina i preko ljeta, u pauzama od turneje, uvijek ima posla u masliniku i vrtu. Imam tamo i svoj mali laboratorij u kojem kemijam sa zvukom. Osim što sam na cesti, u avionu i na koncertima, u Zagrebu s Ekipom radim na novim materijalima. Upravo smo završili mastering i dizajn omota za vinil album “Mura Mura”, na kojem smo surađivali s Andrejom Kurelec Košavić.

U pripremi je i jedna vrlo zanimljiva suradnja s Big Bandom HRT-a. Meni su jazz orkestri bili velika inspiracija, još iz vremena kad sam ih kao klinac često slušao u emisiji “Za vaše poslijepodnevno raspoloženje”. Big Band HRT-a napravit će aranžmane za 13 mojih pjesama koje ćemo izvesti na koncertu u MSU početkom travnja 2019....

Dakle, ovo je svojevrsni povratak u Zagreb. Gdje si u Zagrebu, na Trešnjevci?

- Na Remizi.

I kako je?

- Tamo sam se isto udomaćio. Kad je čovjek nešto poznatiji, kao ja, onda je malo naporno kad te u bilo kojem javnom prostoru prepoznaju. Ipak nosim tu svoju pojavu kao neko javno dobro i to mi nekada privatno bude na teret, ali kad se čovjek udomaći, kao što sam se ja udomaćio na Remizi, to onda nije više “bog zna kaj”. Tamo me sad znaju svi susjedi i ljudi iz lokalne birtije gdje popijem kavu. Remiza mi je super. Prozor gleda na nasip potoka Črnomerec, preko kojeg nam stiže voda i zrak sa Sljemena. Čuo sam za odličan ekološki projekt spajanja Sljemena i Save šetnicom uz taj potok i nadam se da će se realizirati. Malo mi je žao jer se ovoga ljeta zatvorio jedan dućan otvoren do ponoći koji je bio pedeset metara od moje kuće. Tu je i pekara Kajzerica koja na kraju radnog dana dijeli što ostane od dnevne proizvodnje kruha siromašnima. Lijepo je to od njih. Ne mogu se požaliti, na Remizi mi je dobro, a blizu je biciklom, i do grada i do Jaruna. Kako živim? Ne upotrebljavam jednokratnu plastiku, kompostiram organski otpad od kuhanja, na rifuzi kupujem što je god moguće i zahvalni smo Zero Waste Croatia koji su mi dali listu takvih dućana u Zagrebu. Ne jedem meso i mliječne proizvode, kupujem kod organskog proizvođača s Trešnjevačkog placa. Uglavnom se vozim biciklom i tramvajem, autom samo kad je neophodno. Nije poanta u tome da odvajamo plastiku, nego da je ne koristimo! U nekoj skromnoj mjeri svatko tome može doprinijeti tome da ne kupujemo proizvode koji su u to omotani i nadam se da će biti sve više dućana u koje dođeš sa svojom kutijom, platnenom vrećicom ili bocom i tamo je napuniš, potrošiš, pa dođeš ponovo s njom.

Koji je bio ključan moment koji je utjecao na tebe da osvijestiš taj ekološki moment?

- To je išlo postupno, ali moram prvenstveno zahvaliti svojoj ženi koja to ozbiljnije prima k srcu nego ja i njen utjecaj pomogao je da i ja to doživim kao jedan ozbiljan problem koji se mene osobno tiče. Naivnim očima, kad pogledam te kante, od uličnih do kućnih, ne trebaš puno misliti niti ti netko mora reći da je to totalno besmisleno. Također iz osobnog iskustva, jer sam dovoljno star, sjećam se kad sam išao s bocom za mlijeko u dućan, ili kad su ti u tvoju kantu sipali brašno... Dakle, jednostavno iz iskustva znam da je to moguće.

Koliko tvoja supruga utječe na tvoje kreativne odluke, na karijeru…?

- Mislim da je vrlo bitno za svakoga tko se bavi nekim kreativnim poslom da može u nekim fazama provjeriti s nekim drugim, s kojim dijeli sličan ukus, prije nego što to iznese pred publiku, i tko će ti reći kako to njemu zvuči i izgleda, što to njemu znači. Sanda mi je u tome već puno pomogla, osim što smo kroz sve te godine izgradili neki zajednički senzibilitet. Od Akademije smo zajedno i već od tada smo brusili neke zajedničke kriterije. Napravili smo puno projekata zajedno, tako da je u svemu što sam radio užasno važna.

Studirao si kazališnu i radio režiju, i taj senzibilitet za performansom vidi se od početka u tvojoj karijeri, od Haustora do javnih televizijskih nastupa, uvijek s nekim kazališnim odmakom. Je li ti žao što se nisi isključivo bavio kazalištem?

- Nije mi uopće žao. Bavio sam se koliko mi je to trebalo i na sreću sam na vrijeme odustao od toga da budem kazališni režiser, jer mi to nekako... nije išlo. (smijeh) Išlo mi je s razine namjera, zamisli i scenarija… Ali postoji u meni taj neki prirodni impuls prema scenskom, u početku preko maske, jer mi je maska dala mogućnost da se transformiram u bilo što, i ta mogućnost transformacije mi je bila značajna. Kasnije je to išlo više prema onoj formi koja se razvija u muzici na sceni. Važna je duhovna orijentacija, iako je duhovno skliska riječ koja se može čitati na sto načina, u svakom slučaju, tko god se bavi umjetnošću ne komunicira samo svoj talent, nego da bi to stvarno imalo smisla, odražava i određeno unutarnje propitivanje koje dolazi iz potrebe za razumijevanjem svog položaja u svijetu.

Dolazi li to preispitivanje u slijedu života umjetnika, koji sada dođe u svoje zrele godine, do nekog cilja. Možeš li reći da si kao umjetnik pronašao neko svoje mjesto u svijetu? Ili je to preispitivanje proces koji traje?

- Mislim da je preispitivanje proces koji ne završava. Nije moguće da završi. Naravno, Buda ga je valjda završio, ali takvih baš nema puno. Ali sam taj svjesni napor vrlo je značajan.

Ljudi su uvijek u potrazi za odgovorima, za nekim gotovim rješenjima. Kako ti vidiš svijet danas?

- Svima je jasno da je ta mašina, koja je stavljena u pogon još u renesansi, počela sama sebe proždirati i da, generalno gledano, što smo odvojeniji od prirode, odvojeniji smo i od samih sebe. Osobito u ovoj fazi potrošačkog društva. Kad je mentalitet mjeren i statistički zapisan, kad postajemo ciljne grupe da nam se nešto “uvali”. Nažalost, naše funkcioniranje je prilično mehaničko i, kao takvo, mjerivo. I kad se time počne manipulirati, stvarno se pretvaramo u mehanizme za trošenje.

Jesi li u principu optimist ili pesimist?

- Prema tradicijskim znanjima, nalazimo se u Kali Yugi. Postoje veliki vremenski ciklusi koji su podložni zakonima koji su daleko izvan naše moći da ih mijenjamo, tako da se mi u toj vremenskoj amplitudi nalazimo na kraju jednog velikog ciklusa, na kraju koji ide prema destrukciji, da bi se opet nešto novo rodilo. To je logika prirodnog zakona koji nama vlada. Pitanje je tko će, kako i gdje sačuvati koje sjeme za novi početak i kako ćemo se s tom prelaznom fazom nositi. Ipak je bolno znati da je naša, ljudska vrsta preuzela ulogu onog koji uništava i istrebljuje sve ostale, pa onda i sami sebe. Mene na Remizi pjev ptica više ne tjera u krevet kao u vrijeme kad sam napisao “Bi mogo da mogu”. A vas?

Što onda pojedinac može učiniti i može li što promijeniti?

- Na sasvim jednostavnoj skali, ako si razumio da životinje imaju emocije, osjećaju bol i nagon za saomoodržanjem, onda je njihova bol i tvoja bol. Ako je industrijska proizvodnja mesa jedan od elemenata zbog kojih se događa klimatska promjena, koja će onda dovesti do dezertifikacije, do migracija, sukoba i ratova, borbi za teritorij, onda ćeš reći: “Dobro, hajde onda da i zbog toga ja ne jedem meso”. I ako svi budemo tako radili, sutra će biti manje ljudi kojima će pucati u potiljak, jer je to povezano.

To je tvoj izbor? Prestao si jesti meso?

- Da.

Kako onda nadoknađuješ proteine?

- To su gluposti. Taj nutricionizam koji su nas u školi učili je u ogromnoj većini instrumentaliziran. Da bez mlijeka nemamo kalcija, izmislila je mliječna industrija. Ne trebaju nam uopće ni mlijeko ni sir. Druga stvar je, ako živiš negdje gdje preko zime, nemaš što drugo jesti osim malo zelja, graha i krumpira, onda ti to uz kravicu pomaže da preživiš, ali da ti to tijekom cijele godine bude dio svakodnevne prehrane, to je totalna indoktrinacija. Ne moraš pojesti proteine, tijelo će ih samo napraviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:00