Čarobno i nezaboravno. Eto, baš tako je bilo na koncertu Dunje Knebl i prijatelja u ciklusu "Izvorišta" Emira Fulurije koji se u Maloj dvorani "Lisinski" prometnuo u fanstatičan spoj glazbe i teatra. Očekivao sam da će Dunja izvoditi pjesme uglavnom međimurskog porijekla u kojima će joj gostovati pojedini od dvadesetak najavljenih glazbenika i pjevačica, no konačan rezultat u ideji doajenke naše etno/world music scene koja slavi 30 godina diskografske karijere i u režiji Marija Kovača bio je mnogo više od toga. Toliko mnogo više da već sad želim da se u nekom sličnom izdanju, makar s manjim brojem učesnika i učesnica jer teško je okupiti toliko brojnu trupu glazbenika i pjevačica, ovaj koncert iznova uprizori.
Ako sam jesenas napisao da koncert grupe Dunije koju tvore Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, a zarad albuma “Bilo je sada”, treba orgaznirati svaki hrvatski Dom kulture koji drži do sebe, nakon nastupa Dunje Knebl i prijatelja rekao bih da bi svako hrvatsko kazalište koje drži do sebe trebalo ugostiti ovaj koncert koji je ujedno i kazališna predstava. Naime, Dunja Knebl je s prijateljima ovaj nastup podijelila u četiri cjeline kroz koje nas je savršenom kajkavskom “govorancijom i špelancijom”, efektno i koketno provodila mlada pjevačica i glumica Vanesa Petrac koja inače s na sceni također prisutnim gitaristom Ivanom marojevićem ima i freak-folk duo Cura i dečko. Jedina zamjerka njenom ulasku na pozornicu bila je što se “dopelala” na bijelom mountain bikeu umjesto na starom crnom “beciklinu” kakvog je u “Gruntovčanima” vozio Dudek.
U biti, to je jedina zamjerka cijelom koncertu Dunje Knebl i prijatelja čija se prva cjelina odnosila na smisao postojanja nas ljudi na ovome svijetu, a u koju su nas u dvoglasju sjetno uveli Dunja Knebl i Mojmir Novaković (Legen, Kries) da bi nas Adam Semijalac koji je prošle godine, također u Maloj dvorani “Lisinski”, oduševio sojim etno-blues koncertom, iznova podsjetio koliko je stravično kad roditelji izgube dijete, bilo zbog gladi ili zbog neke druge pošasti. Potom su na pozornicu stupile Dunja Knebl, Dunja Bahtijarević i Lidija Dokuzović uz tea Martinovića (klavir), okružene s dvadesetak glazbenika i pjevačica, njihovim instrumentima, vješalicom za narodne nošnje i starinskim koferima kao opomenom da se odavde oduvijek bježalo pred nekom opasnošću ili zbog neimaštine. A potom i Dunja Knebl i Lidija Bajuk uz Zorana Majstorovića (kora). Već taj prizor i izvedba pjesme “Kanila ga je ženiti” natjerali su mi suze na oči jer ne pamtim kad sam njih dvije, tako krasne i emotivne pjevačice posljednji put zajedno slušao i gledao na pozornici. Bio je to prvi rajski moment ovog koncerta.
Druga cjelina odnosila se na rat koji nam opet svima prijeti pri čemu je uputno spomenuti da je Dunja protiv rata, onog Vijetnamskog, pjevala još 1968. godine, no ozbiljnu karijeru pokrenula je tek u doba projekta “Ethno Ambient Live” (1995) na kojem su također bili i Dunja i Lidija i Mojmir s grupom Legen. Ovaj put opomena zbog rata još je aktualnija jer ovaj krvavi i strašni sukob sila u Ukrajini, a još se nismo posve oporavili od onog našeg iz 90-ih, puno nam je bliži od davnog Vijetnamskog. Smrt koja je na pozornicu stupila na štulama uz projekciju strahota nalik onima iz Prvog svjetskog rata uz pjesmu “Tožno vrijeme, boj krvavi” koju je otpjevao Tomo Sombolec, bila je toliko zastrašujuća da sam očekivao da iz groba ustane Krleža. I da nam kaže da ovaj put Hrvatima nije “sila” da ponovo ginemo i krvarimo u crnom blatu Ukrajine za interese velikih sila. Neka se ovaj put veliki tuku, a nama malima je zaista “radićevski” pametnije držati se po strani. Koliko smo krvarili za svoje i češće tuđe interese, iseljavali se i klali čudo je da uopće ovdje ima ljudi. Potresno je bilo i “Pismo iz Belovara” koje je u crnini otpjevala Nina Romić, a da u ratu na svoj način stradavaju i žene “posvjedočile” su Dunja Knebl, Dunja Bahtijarević i Lidija Bajuk u završnoj pjesmi te “ratne” cjeline “Pisala je draga”.
U trećoj cjelini o “ženskim pravima” najefektnija pjesma bila je “Poveč golub” u kojoj je uz glas Lidije Dokuzović i mandolu Gorana Farkaša na oudu furiozno odsvirao Zoran Majstorović. Ovo je prilika da istaknem i važnu ulogu na svoj sili raznih žičanih instrumenata i udaraljki ostalih muških glazbenika poput Roka Margete, Nenada Kovačića, Ivana Marojevića, Adama Semijalca, Martina Turšića, Tome Sombolca, Tea Martinovića, Vedrana Živkovića koji su se kao i Mojmir Novaković spremno odazvali Dunjinom pozivu. Neki od njih bili su i suradnici na Dunjinim albumima tijekom proteklih triedesetak godina, a uz kolegice koje su se također rado odazvale da zdušno pripomognu Dunjinom "obljetničkom" i “slavljeničkom” koncertu, popis učesnika ovog koncerta može se čitati i poput “tko je tko” ili “creme de la creme” liste hrvatske etno i/ili world music scene. Jako važno, i ovim koncertom s prijateljima Dunja je potvrdila koliko se sustavno, drugačije i maštovito bavi našom entomuzikološkom baštinom, kročeći od Međimurja preko drugih hrvatskih krajeva i susjedstva do Bliskog istoka i sjeverne Europe, a u povijesti i od ranog dvadesetog stoljeća pa do renesansne pučke glazbe.
Četvrti, finalni dio koncerta ipak je bio posvećen “životnim radostima” jer još smo tu i još smo živi, svemu unatoč. Impresivno su ga s “Pozdravima iz Amerike” otvorile Dunije, sastav koji tvore Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, jednako briljantne i u trećem dijelu koncerta u skladbi “Kad je mene moj dragi sprosio”. A kad je odjeknula “Moj Đurinec” u kojoj su se Vanesi Petrac pridružile Dunja i sve učesnice ovog koncerta osjećao sam se kao da su se anđeli spustili s neba da me tim glasovima uzdignu u nebeske visine. Rijetko kad na našim pozornicama možete čuti vilinske i rajske glasove poput njihovih i bio je to trenutak za vječno pamćenje. Posve drugačija, a opet sjajna bila je “hercik” izvedba čardaša “Vu Zagrebu” čiju nam je genezu, od Ukrajine preko Mađarske do Međimurja, pojasnila i uz Lidiju Dokuzović otpjevala Lidija Bajuk, a nakon kojeg su Dunja, njena kćer Irina Vitorović i Mojmir Novaković a capella izveli “Kad sam došel iz tabora”. Emotivna završnica za zbornim pjevanjem publike i svih učesnica i učesnika ovog jedinstvenog i nevjerojatno lijepog koncerta predstavljala je “Dej mi, Bože, joči sokolove” koju je Dunja revitalizirala prije trideset godina.
Oči su mi suzile, htio ne htio, ali i bez sokolovog vida uviđam da je prava je sramota što HRT - bile su dvije kamere, ali ne njihove - ovaj koncert nije snimao. Iz dva razloga. Prvi, bilo bi to vraćanje duga Dunji Knebl koja je i na ovom u glazbenom i u svakom drugom aspektu zahtjevnom koncertu više mislila na baštinu kojom se već tako dugo, važno i svrhovito bavi te na svoje kolegice i kolege nego na sebe. Drugi, HRT snima i emitira svakakve estradne svinjarije, ali eto, nije našao shodno snimiti, potom emitirati i arhivirati ovo jedinstveno putovanje, ne samo kroz Dunjinu karijeru nego i kroz našu etnomuzikološku baštinu. Treći, ovaj koncert, da ga je HRT snimio jer snimanje ovakvih nastupa jedan je od razloga zbog kojeg ubire TV pretplatu, idealan je kako za kulturni, tako i za obrazovni program. Može ga se emitirati i kao koncert i kao kaališnu predstavu i kao emisiju obrazovnog programa. Nažalost, Dunjin rad se svih proteklih tridesetak godina premalo cijenio, a bio sam i njen diskograf i svjedočim tome iz prve ruke, pa i nije za čuditi se HRT-ovom nedjelovanju i lijenosti da ovaj nastup uvrsti u popis onih koje će ove godine snimati. Srećom, Dunja je primila nagradu Rock & Off za životno djelo, album “Bilo je sada” Dunija jedan je od kritičarskih favorita prošlogodišnje produkcije i želim mu uspjeh na Porinu.
Nakon koncerta razgovarao sam s Lidijom Bajuk s kojom se dugo nisam vidio pa se već sad radujem što najesen planira održati svoj obljetnički koncert u povodu četrdesete godišnjice prvog nastupa. Nadam se da će uspjeti i da ću i u tom Lidijinom koncertu, vjerojatno s gostima po njenom odabiru, uživati kao što sam uživao u nastupu Dunje Knebl i prijatelja. Da je Bog htio da jutros odem s ovoga svijeta, otiša bih sretan i zadovoljan jer mi je posljednji u životu bio jedan tako veličanstven i prekrasan koncert kakav je bio ovaj Dunje Knebl i prijatelja. Srećom, Bog me nije uzeo pa se radujem Lidijinom koncertu.
DUNJA KNEBL I PRIJATELJI
Zagreb, KD “Lisinski”, 12.03.2025.
Komentari
0