Rundek u KSET

‘Da nisu Vojko V i Hiljson Mandela rasprodali Tvornicu, moglo bi se reći kako ove jeseni dominiraju izvođači stasali u 80-ima i 90-ima‘

Darko Rundek, Kset

 Lucija Ocko/Cropix
Tiha svirka, nježna i lelujava, ipak je bila dovoljno stilski raznovrsna, dinamična i razigrana da ni bend ni publika ne padnu u letargiju ili depresiju. Bilo je to uzajamno maženje

Mogao je Rundek s Ekipom ove jeseni rasprodati jednu, možda i dvije Tvornice ili se čak odlučiti ponovo ući u Dom sportova jer popularnost mu kao akteru novog vala, koji je od svih svojih kolega i takmaca najviše napravio u postnovovalnoj solo karijeri, ne opada. Mogao je, ali nije htio jer se uželio intimnije koncertne atmosfere za koju je odabrao KSET. I to ne kroz jedan ili dva nego kroz čak pet koncerata u tjedan dana (od 28.11. do 04.12.) da bi naposljetku nadodao i onaj šesti, 8. prosinca.

Osim što je to zahtjevno od Rundeka i Ekipe koja ga je odlučila slijediti u tom naumu, mada niz inozemnih izvođača u raznim gradovima nastupa iz dana u dan kad su na turneji, to je jako pošteno spram publike. Rundekovo "logorovanje" u KSET-u zrelije slušatelje - kojih je u četvrtak navečer bilo prilično malo, dok je mlađih bilo bitno više, što potvrđuje da se bardu publika obnavlja - moglo je podsjetiti i na legendarno "utaborenje" Azre u Kulušiću, ranih 80-ih, iz čega je proizašao "Ravno do dna", najbolji koncertni album na ovim prostorima. Bilo je sličnih gostovanja u samo jednom klubu ili u nekoliko zagrebačkih klubova kroz nekoliko večeri i u ovom stoljeću - sjetimo se samo Hladnog piva u KSET-u ili recentnijeg "zujanja" Repetitora u nekoliko manjih koncertnih prostora - no Rundek s Ekipom zaista se potrudio da obori rekord, barem u KSET-u.

image

Darko Rundek, Kset

Lucija Ocko/Cropix
image
Lucija Ocko/Cropix

Rekordi, zapravo, nisu ni bitni jer mnogo je važnije da je u četvrtak bilo onako kao se i očekivalo. Intimno i ugodno, lijepo i decentno, na trenutke i pomalo komorno jer bez obzira na sporadičnu uporabu električne gitare i konstantnu prisutnost električnog basa, nastup Rundeka s Ekipom gotovo da bi se moglo nazvati unplugged koncertom. Naime, uz Rundekov glas i njegovu staru klasičnu gitaru dominirali su udaraljke (Silvija Bočića i Mira Manojlovića, ako se ne varam), bas Roka Crnića (ako sam dobro vidio), a u izletima i nijansiranju naročito truba Igora Pavlice i saksofon Ane Kovačić. Tiha svirka, nježna i lelujava, kao s nekog broda u magli, čas tužnjikava, čas opijajuća, čas vesela, ipak je bila dovoljno stilski raznovrsna, dinamična i razigrana da ni bend ni publika ne padnu u letargiju ili depresiju. Bilo je to uzajamno maženje.

image

Igor Pavlica

Lucija Ocko/Cropix
image
Lucija Ocko/Cropix

Rundek ne bi bio Rundek da igra na ziher pa se ni ovaj put nije samo prepustio hitovima sa solističkih albuma ili iz arhive Haustora nego je izmiješao "Ruke" jer povod je bila 20. obljetnica izdanja tog albuma, "Sejmene", "Bi mog‘o da mogu", "Šejna" "Makedo", "Ima ih" i "Šal od svile" s manje "isfuranim" pjesmama iz svoje bogate pjesmarice. Zbog bolova u leđima stajao sam na dovratku blizu šanka gdje su neki od posjetitelja malo previše pričali, no Rundek je i to elegantno riješio nakon prve dvije skladbe pa mu se publika s vremena na vrijeme pridruživala, pjevajući "sotto voce". Mogao je u veći prostor, ali "logorovanje" u KSET-u se pokazalo baš autorski i artistički profinjenom "avanturicom". A i Rundek je iznova potvrdio zašto je poseban.

Uzgred, njegovo "utaborenje" u KSET-u, premda su još neki koncerti ispred nas poput Ramba Amadeusa (večeras, 02.12. Tvornica), Daleke obale (09.12. Tvornica), Partibrejkersa (Vintage 15.12.), Parafa (17.12. Boogaloo) i posljednjeg nastupa u karijeri Lačnog Franza (29.12. Hard Place), bilo je i svojevrsna kulminacija dominacije domaćih izvođača ove jeseni u Zagrebu. Počelo je s Pipsima na Šalati, nastavilo se Hladnim pivom, potom i Majkama u Domu sportova, Massimom u Areni, nedavno i Električnim orgazmom u Tvornici, a čije je LP reizdanje albuma "Lišće prekriva Lisabon" nakon 40 godina zasjelo na vrh liste najprodavanijih domaćih izdanja.

image
Lucija Ocko/Cropix

Da nije Hiljson Mandela rasprodao Tvornicu, a mogao je i dvije te da uskoro to isto ne učini (10.12., vjerojatno i 11. 12.) Vojko V, a ni oni nisu baš klinci, moglo bi se reći kako Zagrebom ove jeseni dominiraju domaći izvođači stasali u 80-ima i 90-ima. Komotno tome nadodajte i The Cure i Stinga, premda nisu odavde. Prije nekoliko tjedana negdje sam pročitao kako Arenu u Zagrebu uglavnom mogu nakrcati inozemni izvođači koji su već prevalili šezdesetu, a slično vrijedi i za domaće rock i pop izvođače kad su posrijedi koncerti u većim klubovima ili u dvoranama. Uglavnom su pregazili pedesetu i na sceni su od ranih 80-ih ili ranih 90-ih. Čini se da će ih zamijeniti eventualno treperi i narodnjaci, a u posljednje vrijeme neki od njih su i jedno i drugo!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:09