Darko Rundek - jedan od rijetkih koji su uspješno nadrasli novi val

Ovih dana obilježava se 20 godina otkako je Darko Rundek objavio prvi solistički album “Apokalipso” koji je potom osvojio 5 Porina i 4 Crna mačka.

Sada je isti album remasteriran i proširen drugim snimkama, a dodatni povod za ovaj tekst s izjavama iz intervjua Globus iz jeseni 2015. godine je koncert Rundek Cargo Trija na predstojećem INmusicu u “prime time” terminu, vjerojatno jedan od najvećih nastupa u karijeri barda koji je bio jedan od glavnih i u končanici rijetkih koji su uspješno nadrasli novi val.

“Sigurno vam je upalo u oči da se ovaj album, koji izgleda isto kao prije 20 godina, ne zove više APOKALIPSO, nego APOCALYPSO. Zašto? Da se naslov albuma odmah tako pisao, možda bi odmah bilo jasno da se radi o kovanici između propasti svijeta (apokalipsa) i veselog karipskog ritma (calypso). ApoCalypso je ples nakon propasti. Ili možda u propasti? (Posljednji ples na plaži Trinidada, dok se iz oceana diže atomska gljiva?) Radostan i sjetan...”.

Odlazak u Pariz

Ovim riječima Darko Rundek popratio je reizdanje albuma “Apokalipso” iz 1997. godine, a u tom novom, “ApoCalypso” paketu na dvostrukoj LP ploči nalazi se i pet pjesama Haustora iz 1990. godine koje nisu prerasle u tada mogući novi album. Time je posljednji “službeni” album Haustora ostao “Tajni grad” iz 1988. godine, no i ovih pet pjesama okupljenih pod imenom “Dovitljivi mali čudaci” svjedoči koliko je živosti i imaginacije bilo i potkraj karijere tog benda za koji bismo mogli konstatirati kako je i u svjetskim relacijama, ma koliko svijet o tome išta ili ništa znao, bio na prvoj crti onoga što ćemo kasnije zvati world music.

U 3CD reizdanju “ApoCalypsa” nalazi se i Rundekov drugi solo album “U širokom svijetu” iz 2000. godine s kojim je još postalo razvidnije koliko je Darka moguće poimati i poput našeg Davida Byrnea koji se također iz novog vala i post-punka solističkim albumima proširio u domenu world musica.

“Nisam pomno pratio sve što je David Byrne radio nakon Talking Headsa, ali moguće je povući takvu paralelu. Uspoređivali su me u engleskim novinama s Paolom Conteom i Tomom Waitsom i to godi, pogotovo kad je u engleskim novinama, he he. U svakom slučaju, završetak rada s Haustorom sam doživio kao oslobođenje jer mi se skupilo materijala i interesa koji nisu ulazili u okvir tog benda. Odlazak u Pariz mi je donio sasvim nova iskustva i impresije. Ono što sam tamo radio bilo je prepoznato kao world music iako mi to nije bila namjera, a vjerojatno i zato što su ostale žanrovske kategorizacije tom materijalu još manje pristajale”.

“Ruke” (2002.) i kasniji albumi s Cargo Orkestrom pa s Cargo Triom potvrdili su da je jedan od rijetkih naših izvođača koji su kadri izdržati takve poredbe. Realno, najbolje je i najsmislenije sazrio od svih aktera našeg novog vala; da ne navodimo tko je od njih, kada i gdje glazbeno “zglajzao” ili “ugasio” glazbenu aktivnost.

Duh vremena

“Novovalna scena je živjela koliko je živjela, imala je početak, kulminaciju i kraj. Bila je raznolika i kvalitetna, odrazila i djelomično kreirala duh jednog vremena. Ostavila je albume i pjesme koji i danas govore i nadahnjuju slušatelje i nove generacije muzičara. Raditi od toga veliki mit ili brend spada u medijske generalizacije o kojima sam već govorio i pahne na duh provincije. Neki su akteri te scene nastavili svoj razvojni put, kao Koja, Srđan Sacher, Vlada Divljan, Maks Juričić, Električni orgazam, neki su se povukli, neke je pomela prerana smrt. I to je to”.

Rundek je pak ostao izložen glazbeničkoj vjetrometini, gradeći neke druge glazbene mostove na njoj pa tako i prekrasan album “Mostovi” (2015.) koji je i sličan i drugačiji od “ApoCalypsa”.

Primjerice, nemoguće je ne zamijetiti u kakvoj su i kojoj korelaciji prepjev stare antifašističke “Ay Carmela” (2000.), osobna “Grane smo na vjetru” (1997.) i “Ima ih” (2015.). Umjetnici poput Rundeka nepobitno imaju razvijeniji “bullshit detector” od običnih smrtnika pa tako i sposobnost nanjušiti fašizam. Barem nas je povijest tome naučila, ali želimo li mi učiti iz te i takve povijesti drugo je pitanje.

Studio na Braču

“Fašizam je stalno tu, kao pas na lancu, a tu su i više ljudske mogućnosti koje nedovoljno razvijamo. Postoji u svakom čovjeku sposobnost suosjećanja i dobrote, to je uostalom i njegova bitna karakteristika u odnosu na druge životinje, da ga dirne i pokrene patnja svih živih bića. Da osjeti da je dio organskog života na Zemlji i da pomogne gdje i kako može”.

Godinama je živio u Parizu, ali posljednjih sezona zaredala su i obitavanja u Zagrebu, a u kući pokojnog punca, točnije u njezinoj konobi u Povljima na Braču, uredio je i mali studio pa ga je teško uhvatiti na jednome mjestu, posebice kad se zaredaju nastupi u Hrvatskoj, susjedstvu i šire.

“Nisu baš palme i pješčani sprudovi, nego život u jednom otočnom selu, tamo radimo, a i kad ne radimo, boravimo dobar dio vremena. Povezujemo se s ekološki orijentiranim ljudima po otoku, imamo vrt, maslinik. Malo smo i u Zagrebu, a povremeno odemo i do Pariza. Ako me netko traži, može me naći na jednom od vrhova tog trokuta, ako nisam na turneji ili uključen u neki projekt tko zna gdje...”.

Ipak, gdje god bio, a to ukazuju i njegova djela, uvijek sa sobom nosi slobodarske ideje i svijest o tome zašto bi se trebalo živjeti humanije i manje ovisno o tehnologiji i potrošačkom mentalitetu.

“Moderna tehnologija je ubrzala, standardizirala, mehanizirala i banalizirala život, udaljila ljude jedne od drugih i od samih sebe. Tu je valjda i ta linija koja razdvaja malog čovjeka hijerarhijskog društva, koji sanja višu društvenu sferu, koja je znanje, ljepota, sloboda, moć - i potrošača, koga su stranice o životu ‘zvijezda’ uvjerile da je jedina razlika u tome što je s druge strane crte sve džaba. Ja sam, kao i mnogi iz moje generacije, o tome što je s druge strane crte imao romantičnije zamišljaje”.

Sačuvao je ne samo zdravorazumski rezon nego i zavidno dugi rok trajanja.

Građanin svijeta

Ako onih pet pjesama, okupljenih na “ApoCalypsu” pod nazivom “Dovitljivi mali čudaci”, nisu postale još jedan album Haustora - kasnije su djelomice inkorporirane u Rundekovu solističku karijeru - uspio je izdržati usporedbe s matičnim bendom pa i intrigantno proširiti se na predjele kojima u 80-ima nije jezdio. To niti jednom akteru novog vala nije pošlo za rukom.

Ako je i znao glasom biti off-key, što je u njegovu slučaju šarmantno i ne grize za uši, kao pjesnik je bio i ostao maštovit, snolik i magičan. Ukorijenjen je u Zagrebu čijeg je umjetničko-frikovskog spleena sinonim, ali je i građanin svijeta sposoban “posaugati” bilo koji stil ili sebe bez problema ugraditi u bilo koji žanr. To je i potka reizdanja “ApoCalypsa”.

“Lijepo mi je starjeti kao glazbenik. Nekako imam osjećaj da se ne moram više dokazivati i da ne moram pokušavati zaraditi više, jer mi sve manje treba. Osjećam da je bitno slušati, uživati u svirci, biti prisutan i dati najbolje od sebe. Birati mjesta i prilike za koncerte koja pogoduju dobrom zvuku, koncentraciji i atmosferi”.