Dugo u Tvornici kulture nije bilo bučnijeg i nepredvidljivijeg koncerta od onog koji su odsvirala Djeca!

Kada su mi Benjamin Mjeržva i Bruno Žabek, bubnjar i vokal Djece!, u najavi koncerta rekli kako vole buku nisam ni slutio o kojim razinama decibela ovaj energični duo govori. Naime, publika koja se u četvrtak navečer u pristojnom broju našla u Tvornici mogla je svjedočiti nastupu koji je od svojih prvih taktova pa sve do faux-bisa bio neviđeno glasan i na monitoru tonca na rubu, a nerijetko i preko gornje razine zvučnika Tvornice. I ovo nije kritika nastupa, dapače, ovako se Djeca! i trebaju čuti jer ono što su predstavili uživo u Malom pogonu je primjetno potpuniji, deblji i energičniji zvuk nego onaj prisutan na studijskim verzijama.

Tako su pjesme s prvijenca „Kad čuješ ovaj zvuk“, poput „Kuće straha“ i „Problema“, agresivnije uživo nego što bi to studijske varijante ikada mogle biti. Tome pridonosi i dobra uigranost članova benda od kojih svako ima jasnu ulogu što pridonosi zvuku na pozornici i nema lutanja između dionica. Učinkovitiji su nego družba Pere Kvržice kad se skupila oko mlina, a baš kao što je i Kvržica obnovom mlina pokrenuo cijelo selo tako su i Djeca! svirkom probudila na moje iznenađenje (s obzirom na to kako je riječ o njihovom tek drugom albumu) poprilično okorjele obožavatelje.

PROČITAJTE VIŠE ‘Naše pjesme se slušaju posvuda: od spavaće sobe do mesnice!‘

Krešimir Antunović

Odluku Žabeka da u nastupima ukomponira više žive gitare te svoje bas dionice preda Luki Vidoviću koji uz Anju Papu kompletira zagrebačku četvorku svesrdno pozdravljam. Ovom je odlukom gdje izmjenjuje gitaru i bas unio prijeko potrebnu živost kojom uspješno izbjegava česti problem garažne glazbe, a to je sličan zvuk svih pjesama. Neki gitarski riffovi bi ogoljeni mogli poslužiti i kao folklorni napjevi što je najveći dokaz Žabekove muzikalnosti i melodičnosti koja prodire ravno u prostor između ušiju gdje će zadržati i danima nakon koncerta.

Iako su na sceni tek tri godine, djeluju iskusno i uigrano

Spomenuti dvojac Vidović i Papa osim što pokrivaju synth se uključuju i kao bek vokali. Njihova prisutnost čini veliku razliku kod izvođenja stvari s novog albuma od kojih je najveći utisak ostavila "Ja nisam taj" koja će s vremenom se sigurno ustaliti na početak setliste. Vidović je imao i nekoliko prodornih solo dionica, a Papa je tijekom cijelog nastupa imala komunikaciju s publikom koju je vješto poticala i dajući razne upute držala aktivnima u nastupu benda. No, ono što ova polovina Djece! dobro radi je pruža atmosferičnu pozadinu koja djeluje kao antipod i utočište od Žabekovih žestokih i glasnih gitara i basa.

Promo/

Kao šećer na kraju dolazi autor zvuka koji je otvorio koncert, ali svojom svirkom ga i obilježio – bubnjar Mjeržva. Sakriven iza seta bubnjeva od kojih se mogla vidjeti samo čupa koje bi se posramio i veliki Carlos Valderrama cijeli koncert, bez imalo odmora i milosti prema opnama (što svog snarea, što naših ušiju) je udarao čovjek koji je najbolje davao do znanja kako je zvuk Djece! spreman i za veće pozornice nego što je pozornica malog pogona od 24 metra kvadratna; još glasnije zvučnike i još veću igru. Kada bi ga morao s nekime usporediti, usporedio bih ga s bebom koja razbija zvečku jer povlačenje paralela s nekim od velikana bih smatrao nepotpunim naspram onoga što Mjeržva pokazuje i nudi. Od bubnjarske solo dionice kojih ću biti vječiti zagovornik do disco groovea, ali i nježnog igranja po činelama pokazuje preciznost, snagu i izdržljivost kakva se nema prilike često uživo čuti.

Smatram konzervativnom svoju procjenu kako je ova koncertna promocija drugog albuma bila najbolji mogući uvod u treći album Djece! koji, kadgod izašao, ima priliku plasirati ih na pozornice svih obližnjih festivala. Znam da ću rado poslušati i recenzirati iduće nastupe jer priroda imena benda daje prostora za usporedbe s dječjim lektirama i igračkama, a enciklopediju glazbenih imena ostavlja neotvorenom za neke druge osvrte. Nadam se samo da će Djeca! ispuniti svoj potencijal i ne pokoriti se sivilu i prosjeku koji ionako kao društvo s malim natalitetom gajimo.