Gledajući film, čovjeku zapne knedla u grlu jer ovaj glazbenik nije imao lijep život. I drugi su članovi benda radii svašta da prežive

HRT2 je, relativno nedavno, emitirao glazbeni dokumentarac "Povratak - priča o Cymandeu" Tima Mackenzie-Smitha u odabiru Mire Vočinkić. Za razliku od brojnih dokumentaraca koji se bave poznatim glazbenicima, "Getting It Back: The Story of Cymande" (2022.) dirljiva je posveta londonskom sastavu koji je od 1971. do 1974. godine objavio tri funk-jazz-afro-soul albuma, "Cymande", "Second Time Around" i "Promised Heights", a zatim je posve nestao s obzora. Iskreno, do prikazivanja spomenutog dokumentarca nisam bio čuo za Cymande, baš kao što do pojave dokumentarca "Searching For Sugarman" (2012.) nisam bio čuo za Sixta Rodrigueza. Uvelike su to slične glazbene i životne priče, samo što je u "Getting It Back: The Story of Cymande" posrijedi funk sastav iz Londona, a u "Searching For Sugarman" detroitski rock kantautor meksičkog porijekla. I dok je Sugarman iz nekog razloga postao popularan u Južnoafričkoj Republici a da to do koju godinu prije smrti nije ni znao, tako je i sastav Cymande postao popularan u Americi tijekom osamdesetih i devedesetih kad su njihove ritmove i isječke iz pjesama počeli semplirati Kool Herc, Grandmaster Flash, De La Soul, The KLF, The Fugees ili Heavy D, a u Francuskoj MC Solaar, dok je Spike Lee iskoristio njihovu skladbu "Bra" u filmu "Crooklyn" (1994.) te potom i u "25th Hour" (2002.).

Kao i slučaju Sixta Rodrigueza, tako je i slučaju Cymandea glazba imala neki svoj zasebni život a da članovi tog sastava od toga nisu imali benefita sve do ponovnog okupljanja, prvo radi samo jednog koncerta 2006. godine da bi 2012. počeli sa serijom koncerata koja će ih 2015. odvesti do Amerike, u kojoj nisu nastupali od 1973. Doduše, Cymande su četvrti album "Arrival" objavili 1981. godine, no za njim se osvrnulo još manje ljudi nego u prvoj polovini sedamdesetih, pa se novim početkom diskografske karijere smatra povratnički "A Simple Act Of Faith" (2015.) za kojim je deset godina poslije stigao i novi album "Renascence" (2025.). Nažalost, 2020. godine umro je Pablo Gonsales (konge) i to je trenutak kad gledajući film čovjeku zapne knedla u grlu jer taj po svemu sudeći dragi i dobri rastafarijanac zaista nije imao lijep život. I drugi su članovi sastava, nakon što su odustali od glazbene karijere, radili razne poslove da bi preživjeli, ali su na neki način i zaboravili kratak period života u kojem ih je slava okrznula. Nažalost, sreća ih, unatoč neupitnoj kvaliteti, nije htjela, a sreća je u glazbenim karijerama često bitna koliko i talent i upornost, što potvrđuje i naslov uvodne pjesme "Chasing An Empty Dream" albuma "Renascence".

Ilustracije radi, potpisnik ovih redaka već je u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima slušao slično strukturiran londonski sastav Osibisa, američku grupu Santana i reggae izvođače debelo ispod popularnosti Boba Marleyja te Afrobeat junake poput Fele Kutija i njegovih srodnika, no za Cymande do prije koji mjesec nije čuo. Bizarno je i što sukladno uzrečici da nitko nije prorok u svojoj kući britanska publika nije marila za Cymande, premda je to bio prvi britanski sastav koji je nastupio u prestižnoj njujorškoj dvorani Apollo, potom i na koncertnim serijalima Soul Train. Doduše, Cymande je više zvučao poput njujorškog nego londonskog sastava, uvezujući u jedno vibrantno tkivo funk, jazz, soul i karipsku glazbu jer svi članovi i potječu s Kariba. Uz to, iako je u sedamdesetima reggae bio popularniji u Velikoj Britaniji nego u Americi, Cymande unatoč porijeklu članova i rastafarijanizmu nije bio reggae bend, a izdavačka kuća Janus nije bila dovoljno moćna da ih pogura do vrhova top-ljestvica.

Šteta, jer Cymande je bio vizionarski sastav sa sociopolitičkim konotacijama koje su se savršeno uklapale u tada politički angažirani američki funk ili u jamajčanski i britanski reggae kontingent. Slušajući njihovu glazbu u filmu "Povratak - priča o Cymandeu" bilo mi je jasno da su Cymande bliski rođaci i izvođača poput funk zvijezda kao što su Sly & The Family Stone, War, Curtis Mayfield, Isaac Hayes i James Brown, a na duhovnoj razini i Bob Marley i Burning Spear te Afrobeat junaci poput Fele Kutija i King Sunny Adea. Ukratko, imao sam osjećaj tada, a onda i preslušavajući njihova prva dva albuma, da sam naletio na grumen zlata, zaboravljen u katakombama nekog glazbenog rudnika.

No kako u sedamdesetima nije bilo streaminga, mada je pitanje koliko i ta "novotarija" ljudima otkriva glazbu ako jedan posto izvođača drži 90 posto streaming-tržišta, tako je Cymande, naišavši na zid šutnje tada utjecajnog britanskog glazbenog tiska te bez jakog diskografa, doživio "korak do slave" u nekoliko američkih gradova, ali je ubrzo bio prisiljen prestati postojati. Ni semplovi isječaka njihovih pjesama u skladbama spomenutih repera nisu bili garancija da će Cymande dobiti drugu šansu niti su donosili značajniji novac, osim u slučaju sudske nagodbe s grupom The Fugees. Ipak, taj se povratak dogodio i bio je nalik na povratak ili prvu internacionalnu slavu starih Kubanaca s albuma "Buena Vista Social Club" u produkciji Ry Coodera, a potom i filma Wima Wendersa. Životne priče Ibrahima Ferrera, Compaya Segunda, Omare Portuondo, Rubena Gonzaleza i Eliadesa Ochoe, aktera "Bunea Vista Social Cluba", također su usporedive sa životnim pričama Raya Kinga, Stevea Scipija, Patricka Pattersona, Dereka Gibbsa, Pabla Gonsalesa i Sama Kellyja iz Cymandea iako su se odvijale u bitno drugačijim političko-ekonomskim uređenjima. Jedna u socijalističkoj Havani, druga u Londonu kao jednom od centara moći kapitalizma.

Naravno da takvih priča o sastavima koji su ostali na korak do slave ima još, no oduševilo me i koliko je utjecaj glazbe grupe Cymande moguće čuti u glazbi sastava poput Khruangbina koji je na Šalati nastupio koji mjesec prije prikazivanja dokumentarca "Povratak - priča o Cymandeu". U recenziji koncerta Khruangbina sigurno bih taj trio usporedio s nekim dijelovima glazbe grupe Cymande, da sam tada znao za potonju. No sad kad znam, uživam u njihovom "Renascenceu" kao moguće najboljem ovogodišnjem funk/soul albumu. Žao mi je što Pablo Gonsales više ne svjedoči drugom dolasku Cymandea, ali i drago da barem drugi živući članovi tog sastava napokon žive san započet i prekinut ranih sedamdesetih.