NEOČEKIVANI USPJEH

GREGORY PORTER Neobičan vladar vokalne emotivnosti oslanja se na bariton nalik medu i menti

Njegov je glas poput kalifornijskog lahora s natruhama snage Raya Charlesa i seksepila Marvina Gayea

Kakve šanse danas ima pomalo zdepasti 46-godišnjak, koji ožiljak na licu prekriva vunenom potkapom ponad koje nosi kačket, postati pop zvijezdom, i to s jazz glazbom kojoj bi najbliži srodnici bile skladbe Colea Portera i glas Nata Kinga Colea iz doista daleke povijesti? Realno, nikakve, no svako toliko ipak se i u suvremenoj glazbi svemu usprkos dogodi neki takav, posvema neočekivani uspjeh kakav se početkom milenija dogodio Norah Jones.

Gdje onda potražiti razloge za glazbeni uzlet kalifornijskog pjevača koji je u mladosti ganjao karijeru igrača američkog nogometa dok ga u tome nije zaustavila ozljeda ramena? Možda upravo u onoj istoj potrebi slušatelja zbog kojih je uspjela Norah, odnosno Adele. Naravno, naklade ovih dviju dama i naklade albuma Gregoryja Portera - “Take Me To The Alley” (četvrti mu je u karijeri) - nisu usporedive, ali u suštini radi se o istoj žudnji barem jednog dijela slušatelja za velikim i istinski bogatim glasovima besprijekorne pjevačke tehnike.

U tom smislu uzlet Gregoryja Portera - treći album “Liquid Spirit” iz 2013. godine, ujedno debi za Blue Note, prodan je u više od milijun primjeraka - donekle se nastavio na uspjehe engleskog pijanista i pjevača Jamieja Culluma, odnosno kanadskog kralja evergreena Michaela Bubléa.

No, dok se Cullum oslanja na vatrometni stil sviranja glasovira, a Bublé na raskošne orkestracije velikih orkestara i nimalo sramežljivo koketiranje s popularnom glazbom, dotle Porter publiku osvaja tihim, naizgled skromnim skladbama, pretežito iz vlastitog pera, a uz pratnju malog jazz-comba s naglašenom rolom klavira i kontrabasa uz povremne ulete puhača.

Ako je Cullum počeo kao mladi bandit suvremene jazz scene, a Bublé kao mladić koji otpočetka karijere teži grandioznoj sceni, Porter se oslanja samo na bariton nalik medu i menti, a za one koji su malo dublje u jazzu tehnički je najusporediviji s Kurtom Ellingom. Razlika? Kurtove kirurški precizne izvedbe u konačnici su hladne poput sjeverca koji brije ulicama njegovog rodnog Chicaga. Gregoryjevo pjevanje, pak, podjednako je precizno, ali njegov je glas poput toplog kalifornijskog lahora s natruhama snage Raya Charlesa i seksepila Marvina Gayea.

Prošle godine pojavio se Porter i u hitu “Holding On” britanskog Disclosurea, jedne od inteligentnijih pojava u inače besprizorno glupoj plesnoj glazbi današnjice, a ista pjesma, samo u čistom i vintage jazz aranžmanu, otvara album “Take Me To The Alley”.

Takvim izletima unatoč, ničeg novog pod svodom nebeskim ne donosi Porter, ali u svijetu zabavljenom izmišljanjem uglavnom nepotrebnih novotarija za pametne telefone njegovo inzistiranje na klasičnosti ili staromodnosti, ako taj pristup baš tako moramo zvati, ne samo da je smislen nego i polučuje sjajne rezultate. Artističke i komercijalne, a dodatna atraktivnost njegovog pristupa jazzu skriva se u detaljima poput afro-beat puhača u “French African Queen”, funk pasažu u “Don’t Loose Your Steam” ili dašku cubane u “In Heaven”. Takve “cvebe” daju dodatni štih “fili”, no od svega bi toga bilo malo vajde da Porter nije po mnogo čemu neobičan vladar vokalne emotivnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:56