'Helplessness Blues': Predivne melodije o životnim patnjama

ZAGREB - U vremenina u kojima su top-liste rezervirane za tinejdžerske senzacije i golišave pop starlete, a milijunska naklada postala teško dostižna, čak i teškom marketinškom artiljerijom podržanim zvijezdama, platinasta naklada u Britaniji jednog tihog i pretežito akustičnog folk-rock benda iz Seattlea s više od pola milijuna prodanih primjeraka debi albuma “ Fleet Foxes” (2008) doima se poput pravog čuda.

Čudo je još veće ako se uzme u obzir kako Fleet Foxes zvuče poput indie-folk reinkarnacije Crosby, Stills, Nash & Younga i Simon & Garfunkela, podsjetnika na Fairport Convention ili The Incredible String Band i srodnika The Banda i Dylana, ali i osunčanu psihodeliju Beach Boysa kasnih 60-ih, barokni pop i klasični rock.

Ništa “friškog”, reklo bi se, ali možda su baš i zbog te posvećenosti folku, akustičnim instrumentima, anđeoskim vokalnim harmonijama i ukusnim žanrovskim destilatima, a nadasve neporecivoj ljepoti melodija, galaktičkom skladu i glacijalnoj mirnoći, Fleet Foxes zvučali toliko drukčije od kakofonije, jeftinih dosjetki i umjetnih elektronskih mobitel-zvukova današnje pop glazbe.

Fleet Foxes su zvučali svježe, osobeno i drukčije od gotovo svega što nas okružuje. Sve pobrojane osobine Fleet Foxes su uspješno zadržali i na uvijek nezgodnom drugom albumu “Helplessness Blues”.

Nedostaje onaj faktor iznenađenja, a možda je i ukupan zbroj jakih pjesama nešto manje impresivan u odnosu na briljantni prvijenac, no “Helplessness Blues” je prekrasan album o bespomoćnosti u kovitlacu preživljavanja i zamorenosti ljudi vlastitim životima.

Sjevernoamerički lazbeni motivi u “Bedouin Dress” i “Sim Sala Blim” kakvih se ne bi posramili ni Paul Simon, CSN&Y ili Page & Plant te savršeno posložene dvodjelne skladbe “The Plains/Bitter Dance” i “The Shrine/An Argument”, naizgled besperspektivna, ali zapravo uznosita naslovna skladba, predivna instrumentalna minijatura “The Cascades” u kojoj gotovo da možemo osjetiti toplo sunce Dalmacije, “Lorelai” koja ide trasom The Banda i dylanovska “Blue Spotted Tail” tek su dio razoružavajuće ljepote “Helplessness Bluesa”.

Lider Fleet Foxesa Robin Pecknolda kaže da ga je rad na ovom albumu stajao veze s djevojkom, no nakon svega - kad se čovjek suoči s ljepotom melodija - moglo bi se reći da je vrijedilo proći i tu muku. Iako Pecknold ima potrebu reći kako su se ove pjesme rađale u patnji unatoč kojoj želimo živjeti što je duže moguće - snažan motiv albuma - čini se kako Fleet Foxes gotovo bez napora stvaraju melodije pred čijom bi se ljepotom posramio i navodni Stvoritelj ovozemaljskoga života. A, ako postoji onozemaljski život, ja bih volio da mi u njemu sviraju i pjevaju Fleet Foxes.