RECENZIJA ALBUMA

HLADNO PIVO OPET RAZVALJUJE Gotovo endemska pojava u globalnom kontekstu

 Livio Andrijić / Cropix
Hladno pivo je na novom albumu 'Dan zatvorenih vrata' u solidnoj kreativnoj formi (a tu brojimo i lirsku stranu priče), o sviračkoj da se i ne govori

Činjenica da je Hladno pivo doguralo do svog osmog albuma u 27 godina karijere (od toga 22 diskografske - debi “Džinovski” objavili su 1993.), i to u statusu regionalne koncertne atrakcije i “banda za narod”, podjednako je za njih ugodna koliko i opterećujuća, a visoke kriterije postavio si je i Mile Kekin, lucidan i duhovit tekstopisac, kao i ostatak odavno savršeno usviranog banda.

Očekivanja drugih, ali i vlastita itekako mogu biti destruktivna, no Hladno pivo se zapravo nema čega (a bome ni koga) bojati. Ne samo iz razloga što na malom tržištu poput našeg uopće ne moraš biti dobar da bi bio najbolji, već i stoga što njihove prijelomne albume, “Šamar” iz 2003. i “Knjigu žalbi” iz 2007. vjerojatno nije moguće nadmašiti, pa onda to ne treba ni pokušavati. Tu ne mislim da je nemoguće snimiti bolji album od navedenih, ali nije moguće ponoviti trenutak u kojem jedan mali, simpatični kvartovski punk band izlazi iz svojih okvira i postaje nacionalna atrakcija koja puni livade od 25 somova ljudi i snima reklame za pivovare.

I na globalnoj sceni teško se sjetiti izvorno punkerskih bandova koji su zakoračili duboko u mainstream i tamo trajali desetljećima (Green Day su, primjerice, u svojim punkerskim počecima bili značajno mekša varijanta od HP-a), pa se pojava Hladnog piva i u širem kontekstu može gledati kao gotovo pa endemska. Kad se dakle s njihova novog albuma skine taj pregolemi i nepotrebni teret dickensovskih velikih očekivanja, onda i sama stvar u startu zvuči puno bolje. Jer Hladno pivo je ovdje u solidnoj kreativnoj formi (a tu brojimo i lirsku stranu priče), o sviračkoj da se i ne govori.

Njihov posljednji album, solidni “Svijet glamura” bio je previše opterećen čemernim hrvatskim zeitgeistom, a iako aktualna domaća stvarnost nije nimalo simpatičnija nego te 2011., HP su ipak značajno bolje volje, što konkretno znači da su se vratili zdravoj zajebanciji kao svom osnovnom alatu. Primjerice, jedna od najboljih stvari na albumu, “Firma”, uspije istovremeno savršeno precizno opisati šarm i čari hrvatske privatizacije, bivajući pritom duhovita, žestoka i melodiozna, efektna pop punk himna, a sve to niti u tri minute. To je ono zbog čega su Hladno pivo počeli slušati i ljudi koji ne nose krijeste i marte i nisu nužno iz Gajnica. “Tijana” je pak odličan, ležeran novovalovski naizgled pjesmuljak i još jedan čisti zicer hit, a nisu daleko ni “Dibidus”, “Dan oslobođenja”, “Stari šajser” i otprije poznata “Na ovim prostorima”. Uglavnom, što su ležerniji i opušteniji, to su bolji.

To naravno ne znači da su kad su ozbiljniji manje uvjerljivi nego im naprosto taj populističniji pristup, koji uključuje primjerice mandoline (“Barba”), klavijature koje imitiraju harmoniku (“Dibidus”), ali i ska euforiju (“Dan oslobođenja”), bolje stoji. Osim prepoznatljvog frontmana, zaštitni znak HP odavno su već i gitare Zorana Subošića, kompetentne i beziznimno velemajstorske. Uglavnom, Hladno pivo opet razvaljuje...

Cijeli album može se poslušati na YouTubeu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:04