Ima tome svega par mjeseci kako je fascinantnim, gotovo filmskim obratom, nakon 80 godina pronađeno vrhunsko, 1730. majstorski izrađeno Gagliano violončelo koje je 1944. spašeno od nacista, a potom mu se desetljećima izgubio trag.
Na violončelu je svirao i za spas tog instrumenta se, dok su ga odvodili u koncentracijski logor, borio mađarski Židov, kompozitor Pál Hermann. Hermanna su 1944. ubili nacisti, a violončelo je 2024. na čudesan način povezalo ljude širom svijeta - od Europe, Kine, Australije ...
Moguće je ubiti čovjeka, ali ne i njegovo djelo, pokazuje to i ova posve recentna priča, nalik na filmski scenarij koji je, međutim, ispisao sam život.
Hermann je bio učenik Béle Bartóka, jedan od najboljih violončelista svog vremena.
Teško je prispodobiti kako se lanjske jeseni, u rujnu 2024., osjećala kći Pála Hermanna, Cornelie Hermann, koja je oca posljednji put vidjela kao sedmogodišnjakinja, ta danas 92-godišnja umirovljena nizozemska liječnica, kad je na koncertu u Wigmore Hallu u Londonu iznenada čula najavu da će glazba njezina oca biti odsvirana na - njegovom, prije desetak dana pronađenom violončelu. Violončelo je, dugo tragajući za njim po cijelom svijetu, pronašla muzikologinja s Oxforda, Kate Kennedy.
"Hitler je palio knjige, uništavao slike i zgrade, ubijao milijune ljudi, ali glazba je nepobjediva", poručila je Cornelie Hermann govoreći prošli tjedan pred Europskim parlamentom u Bruxellesu na sjednici posvećenoj sjećanju na žrtve Holokausta.
S Cornelie Hermann razgovarali smo u Bruxellesu, nakon ceremonije na kojoj je na Hermannovom violončelu odsviran "Kaddish" Mauricea Ravela, a potom i glazba koju je Hermann komponirao.
Ironija je da je Pál Hermann, poput više židovskih glazbenika i intelektualaca iz tadašnje Mađarske, 1920-ih, po završetku studija, emigrirao u Berlin. Jer, politika Miklósa Horthyja učinila je da je u Mađarskoj antisemitizam institucionaliziran i prije dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj.
U to doba, 1920-ih u Njemačkoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji Hermann puno nastupa na koncertima na svom Gagliano violončelu.
Vrijedno glazbalo dobio je na poklon od nizozemskog para Jacoba i Louise de Graaff-Bachiene. S njima ga je upoznao njegov najbolji prijatelj, glazbenik s kojim je često nastupao, Zoltán Székely, koji je i sam izbjegao iz Mađarske. Dok je Hermann iz Budimpešte otišao u Njemačku, Székely se pred antisemitskim režimom sklonio u Nizozemsku.
Za jednog koncerta u Londonu odsjeli su u domu nizozemskog para Jacoba i Louise de Graaff-Bachiene. Louise de Graaff-Bachiene organizirala je kućne koncerte. Između para de Graaff-Bachiene i dvojice mladih mađarskih glazbenika razvila se privrženost. Jacob de Graaff, potičući mlade Mađare na daljnje usavršavanje, poklonio im je vrhunske instrumente (Stradivarius za Székelyja i Gagliano za Hermanna).
Louise de Graaff na jedan je od Hermannovih koncerata 1929. pozvala svoju nećakinju, Adu Weevers, koja je živjela nedaleko od Amsterdama.
U roditeljskom domu
Ada i Pál upoznali su se nakon koncerta, ubrzo zaljubili, 1931. vjenčali. Ona se iz Nizozemske seli u Berlin.
U ljeto 1932. Ada je u roditeljskom domu u nizozemskom Amersfoortu rodila kćer Corneliju.
Pál je u to doba sve cjenjeniji glazbenik, no u siječnju 1933. Hitler dolazi na vlast i život se stubokom mijenja.
Židovskog podrijetla, makar se nikada nije aktivno zanimao za religiju, Hermann mora napustiti Berlin.
Mlada obitelj odlazi u Adinu Nizozemsku. Ada Hermann se tog ljeta gotovo utapa, uhvaćena u vrtlog u valovima nagutala se vode, a ubrzo oboljela od teške upale pluća. Umire nekoliko mjeseci kasnije.
"Ja sam završila kod majčine obitelji, djed, baka i majčina sestra o meni su se dobro brinuli. Moj otac seli u Bruxelles, s mađarskim kolegama sljedeće dvije godine nastupa u kvartetu Gertler", kazuje Cornelie Hermann.
1937. Hermann se ponovo seli, u Parizu redovito nastupa kao solist, a kći obilazi u Nizozemskoj. Posljednji put će se vidjeti u kolovozu 1939.
"Pamtim da je došao za moj sedmi rođendan, bilo je ljeto. Uvijek je sa sobom nosio i svoje violončelo.
Tek sam nedavno našla pismo u kojem prijatelju piše koliko mu je, kao Židovu, bilo teško isposlovati dopuštenje da napusti francuski teritorij, ne bi li me posjetio.
Ali, u to doba sam jedino znala da mi je rođendan, da je slavlje. Tata mi je donio francusku knjigu ‘Histoire de Babar‘, iz nje me učio moje prve francuske riječi: ‘Uđe Babar u lift, deset puta se popne i deset puta siđe, ali dječak mu kaže ‘nije to igračka, gospodine slone‘", pripovijeda Cornelie Hermann.
U rujnu 1939. kontakt između Nizozemske i inozemstva postao je sve teži, kasnije gotovo nemoguć.
Posljednje spominjanje Pála Hermanna u tisku zabilježeno je u dnevniku Nieuwe Rotterdamsche Courant iz veljače 1940., u članku o pariškom glazbenom životu piše o izvedbi Milhaudova Koncerta za violončelo.
Iako stanovnik Francuske, Hermann je mađarski državljanin, što ga kao Židova čini dodatno ranjivim.
Francuzi počinju mobilizirati, Hermann se prijavljuje kao strani dragovoljac, ali kad su Nijemci okupirali Francusku, njegova pukovnija je raspuštena.
Seli se u jugozapadnu Francusku koju u to doba nadzire Vichyjev režim. U kući De Graaff-Bachieneovih u Mont-de-Marsanu činilo se sigurnim, ali više je volio gradski život, a morao je i zarađivati za život, pa se seli u Toulouse. Tamo podučava violončelo, povremeno nastupa na koncertima, u to doba živi s lažnim osobnim dokumentima, predstavlja se kao De Cotigny.
Neko je vrijeme uspijevao tako funkcionirati, sve do 1944., kad je uhićen za ulične racije u Toulouseu i deportiran u sabirni, tranzitni logor Drancy, sjeverno od Pariza.
15. svibnja 1944. Hermann je uguran u vagon s još šezdeset muškaraca. Dok još vlak stoji na postaji, uspijeva napisati kratku poruku, namijenjenu bratu svoje pokojne žene, Janu Weeversu, te proturiti poruku iz vlaka. U njoj je stajalo:
"Rečeno nam je da ćemo raditi za firmu Todt, puni smo nade unatoč svemu. Što se tiče mojih instrumenata, molim vas, sačuvajte što možete."
Nadzirali nacisti
Netko od ljudi na kolodvoru pobrinuo se da poruka dođe do Weeversa.
"Violončelo je bilo u stanu koji su nadzirali nacisti. Prešao je 150 km, za policijskog sata, kroz prozor se probio u stan, riskirao život. Uzeo instrument, to prekrasno, ekstremno vrijedno Gagliano violončelo, a umjesto njega u stanu je ostavio jeftino studentsko violončelo", kazuje u razgovoru za Jutarnji list Kate Kennedy, britanska violončelistica koja je pronašla violončelo.
Nisu znali što se točno dogodilo s Hermannom, obitelj u Nizozemskoj poratnih se godina nadala da će se, poput mnogih koji su se mukotrpno nakon preživljena pakla kretali Europom vraćajući se kući, tako i on pojaviti.
S vremenom su prestali vjerovati, njegovo ime bilo je na popisu Francuza, većinom Židova, koje su mahom ubili u litavskom Kaunasu. Od 900 ljudi iz tog konvoja, kući se nakon rata vratila tek šačica.
"1953. moj ujak Jan Weevers violončelo je donio u Nizozemsku, prodali smo ga ne bi li financirali moje školovanje", kazuje Cornelie Hermann koja je osim liječničke karijere jedno vrijeme bila i zastupnica Zelenih u nizozemskom parlamentu.
No, kako je na koncu pronađeno violončelo?
Slučaj je htio da je Kate Kennedy, nekad obećavajuća britanska čelistica, u ranoj mladosti doživjela ozljedu ramena koja ju je spriječila u glazbenoj karijeri. Kate Kennedy postala je biografkinja, piše knjige o ljudima zanimljivih života, od kojih su mnogi violončelisti. Radeći na svojoj knjizi "Cello" počela se baviti i slučajem Hermanna.
"Obitelj je 1950-ih violončelo u Amsterdamu prodala prilično sumnjivom dileru instrumentima. Mislim da im je isplatio puno manje no što je njegova vrijednost, a prodao ga dalje za veliki novac, ali pritom nije spominjao priču o Hermannu.
U to je doba, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, na sivom tržištu bilo puno trgovanja s glazbalima i drugim vrijednostima koje su nekad pripadale prognanim ili ubijenim židovskim obiteljima", kazuje.
Kennedy je glazbalo tražila po cijelom svijetu, pitala trgovce instrumentima, ponajbolje majstore izrađivače, poznate akademije, glazbenike... nitko nije imao pojma o tome.
"Znala sam da je način kako ću ga eventualno prepoznati to što je na njemu nešto ugravirano, makar prvo nisam točno ni znala što niti je li to veliko, malo, je li iznutra ili negdje izvana.
Jer, o tome je govorila samo jedna prilično nejasna rečenica u pismu na nizozemskom iz koje nije bilo shvatljivo o kakvoj je gravuri na riječ.
Puno je tu bilo istraživanja, detektivskog posla, na kraju sam našla da je na Hermannovom čelu ugravirano: "Ego sum anima musicae." ("Ja sam duša glazbe.")
Ne znam je li ta rečenica referenca na nešto, ali meni je to bila silno važna poruka. Javljali su mi se mnogi, bilo je puno dojava, ljudi bi mislili da znaju gdje je Hermannov instrument, ali svaki put bih se razočarala, ustanovila da to nije violončelo za kojim tragam.
Na koncu sam objavila knjigu, bilo je to ljeto 2024., u njoj su svi ti detalji priče, uključujući i fotografiju Hermanna s njegovim violončelom. Knjiga završava konstatacijom da Hermannovo violončelo ipak nikad nismo uspjeli pronaći."
I onda slijedi obrat. Samo desetak dana prije velikog koncerta i promocije knjige, dok je hodala prometnom londonskom ulicom Strand, u Westminsteru, na WhatsApp je stigla poruka, začuđena je čitala da joj piše ugledni kineski violončelist Jian Wanga.
Wang je 2022. bio član žirija na glazbenom natjecanju gdje je primijetio to violončelo. Nakon što je pročitao netom objavljenu knjigu Kate Kennedy, potražio je autoricu, jer kad je u knjizi vidio fotografiju Hermanna i violončela, shvatio je da je tu gravuru vidio na instrumentu koji je svirao mladi australski violončelist Sam Lucas tijekom natjecanja Queen Elisabeth 2022. u Bruxellesu.
Violončelo je u vlasništvu poznate glazbene akademije Robert Schumann u Düsseldorfu i samo je najboljim studentima, poput Sama Lucasa, ponekad dopušteno svirati na njemu.
"Srce mi je poskočilo, ali nisam se htjela previše nadati, jer imala sam već puno krivih dojava. Konačno, završila sam i knjigu, upravo je trebala biti promocija, nekako sam se pomirila s time da možda i nije suđeno da pronađemo violončelo.
A onda je, iza prve poruke, poslao i fotografije. Kad sam ih vidjela, počela sam plakati. Moj suprug se uplašio, nije znao što se dogodilo... stajala sam nasred Stranda, a suze su se slijevale niz moje lice. Nazvala sam Paula, Hermannova unuka koji je bio na planinarenju u Italiji, rekla sam mu što se dogodilo i onda smo skupa plakali na telefon.
Nisam uopće sumnjala da je to Hermannovo violončelo. Odmah sam otišla kod jako pouzdanog trgovca instrumentima koji mi je cijelo vrijeme pomagao u potrazi, slučaj je htio da je njegov dućan zapravo bio jako blizu, u središnjem Londonu.
Gledali smo tu fotografiju i skupa plakali i plakali.
Potom je počela nova panika. Jer, imali smo samo deset dana do tog velikog, važnog koncerta na kojem je trebala biti svirana Hermannova glazba i predstavljana knjiga "Cello". Hoćemo li moći doći do violončela... jer, cijelo smo ljeto pripremali program za taj koncert, na kojem su trebale biti ispričane priče i svirana glazba koja je napravljena samo za tu priliku, bilo je to jako pažljivo pripremljeno."
Kontaktirali su akademiju Schumann u Düsseldorfu, "potom sam nazvala tog talentiranog australskog studenta, Sama Lucasa, ispričala sam mu cijelu priču i upitala bi li mogao sad sjesti u avion, doći u London i u par dana uvježbati nelaku glazbu Hermanna, nastupiti na koncertu. Kad je čuo priču, odmah je dirnut pristao", i danas uzbuđena prepričava Kate Kennedy.
Tako se dogodilo da je na predstavljanju Kateine knjige "Cello" u Wigmore Hallu u Londonu, gdje je Pal Hermann nastupao prije sto godina, Australac Sam Lucas svirao na tom istom violončelu, izvodio glazbu Pala Hermanna.
Glazba odsvirana u logoru gdje je Hermann ubijen
Kennedy je tragajući za Hermannovom glazbalom metaforički i doslovce slijedila Palove korake, hodala adresama gdje je on živio.
"Putovala sam Europom, noseći svoje violončelo. U litavskom Kaunasu, tamo gdje je Hermann, vjeruje se, skončao, došla sam i svirati.
Ušla sam u prostor gdje su držali ljude iz tog konvoja u kojem je bio i Hermann, prije no što su iz ubili. To je najmračnije mjesto koje sam ikad vidjela. Voda curi niz zidove, jedva da se išta svjetlosti probija kroz prozor s rešetkama, bilo je sleđujući hladno. Ta tvrđava na rubu Kaunasa napravljena je u 19. st., zovu je Tvrđavom smrti. Danas je tamo memorijalni centar. Kako je unutra vlažno, zidovi se rule, a ispod boje izbijaju napisi koje su ostavljali zatočenici, recimo piše: svibanj 1944. ili stoji: ‘Ovdje je nas 900 Francuza.‘ Ti su ljudi pokušali ostaviti trag.
Znala sam da je to posljednja soba u kojoj je bio.
Sjedila sam tamo svjesna toga i svirala njegovu kompoziciju. Osjetila sam to kao pokušaj da vratim u život priču tog čovjeka. Tad još nisam znala da ćemo violončelo doista i uspjeti pronaći", emotivno kazuje violončelistica koja se, baš zato što ju je ozljeda spriječila graditi karijeru, posvetila pričanju priča važnih violončelista.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....