OSTRVO LEDENOG KITA

IZNIMNO VAŽAN ALBUM GRUPE ŠUMSKI UŽIVO VEČERAS U MOČVARI Priča generacija iz 60-ih i 70-ih, nasukanih na sprudove egzistencije

Šumski će svoje važno djelo "Ostrvo ledenog kita", o slobodoumnim ljudima koje nakon ratom uništene mladosti ovdje proždiru i neizvjesnost egzistencije i izvjesnost fašizma, promovirati koncertom u Močvari večeras, a uz njih će kao predgrupa nastupiti Žen

​Premda je grupa Šumski osnovana 1991. godine, a prva dva albuma “Lov na vile” i “Safari” na audio-kasetama objavila u naredne četiri godine, njezin basist Kornel Šeper postat će i ostati poznatiji kao utemeljitelj URK-a i Močvare, a to nisu promijenili ni kasniji albumi “Baba spava” (2000) i “Ronioci” (2003). I oni su imali lucidnih i ludističkih momenata, no “Ostrvo ledenog kita” - čak i ako jest posrijedi isti sastav u kojem glavnu autorsku rolu nosi gitarist i vokalist Marin Juraga - prvo je izdanje Šumskih koje izvrsno trpi usporedbe s najboljim izdanjima Haustora (iz čijih nekadašnjih postava ovdje sviraju trubač Igor Pavlica i trombonist Nikola Santro), Šarla akrobate, Discipline kičme, Obojenog programa, Trobecovih krušnih peći i srodnih.

“Ostrvo ledenog kita” u izvrsnoj produkciji Svena Pavlovića stoga više nije samo odbljesak avangardnijih struja ovdašnjeg novog vala, pa i početaka autorskog rocka Drage Mlinarca, nego podjednako jak i zanimljiv doseg Šumskih. Petnaest godina duga pauza kao da je urodila novom i impresivnijom stvaralačkom fazom sastava koji vraća duh glazbeničkog entuzijazma i autorsko-izvođačkog pomaka iz 80-ih u kojima je underground-rock bio važniji nego danas. Zahvaljujući tome, “Ostrvo ledenog kita” i u ovo doba - kad “sve mora da bude cool”, kad “sve mora da bude hit” - predstavlja hvalevrijedan i iznimno važan album, bez obzira na (ne)mogućnost komercijalnog uspjeha.

​S bešavnim tkanjem Kraut i prog-rocka te avangardističkog post-punka i new wavea s afričkim dezenima fino se uklapa i u neka recentna globalna strujanja. Mislim da bi Davidu Byrneu, Wayneu Coyneu, Jeffu Tweedyju, Thomu Yorkeu, Peteru Gabrielu, Brianu Enou, Damu Suzukiju i njihovim mlađim epigonima bio razumljiv čak i da im se s njega ne prevede nijedan stih. Nama “Ostrvo ledenog kita” predstavlja i perfektno dajžestiranu priču o životu onih slobodoumnih ljudi, rođenih u 60-ima i 70-ima, koji su shvatili da ovdje nepodnošljivo “zaudara na fašizam” već kad “počeo je rat”, a koji se četvrt stoljeća kasnije, “žutih zubiju i sijede brade u sivom džemperu na kopčanje”, prisjećaju uništene mladosti.

Ni danas nije ništa bolje pa im jedni “prijatelji sele na selo” gdje “jedu zdravu hranu” i “povlače se u sebe”, drugi “zbog straha” sele na “zapad” kamo “bježe od mraka”, a najnesretniji “na nebo”. Ranije iseljeni iz ove žabokrečine puzajućeg fašizma, pak, već se osjećaju “izgubljeni u prijevodu” i poput “stranaca u ogledalu”, a i tamo neonacisti započinju rusvaj. Na koncu “izlaz” iz “melankolije” Šumski nasukanima na sprudove uništenih nadanja - poletna glazba ovdje je samo varka, poput fatamorgane za izgubljene u pustinji - nude kroz “eutanaziju”. Kako ista u Hrvatskoj nije dozvoljena, u prijevodu, ostaje nam polagano umiranje. Baš kao i kitovima, nasukanima na žalo zbog neke njihove nevolje i tuge.

No i u tom jadu i čemeru, pa i zbog takvog stanja, moguće je pa i nužno stvarati ljekovita djela poput “Ostrva ledenog kita” Šumskih i oaze normalnosti poput Močvare.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:13