PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

JACK WHITE, NIKOLA TESLA ROCK 'N' ROLLA Treći, radikalni solo album najznačajnijeg rock autora

Poput Elona Muska i on u stratosferu šalje ono što mu je najmilije - Elvisa Presleyja na vinilu. Kao i Tesla, White je genij i čudak - izumitelj najfascinantnijih gitarističkih rifova 21. stoljeća

Čuli ste da je Elon Musk u orbitu oko Zemlje poslao električni automobil Tesla, no znate li da je Jack White u stratosferu, jednim od onih meteoroloških balona, poslao - gramofon? Ne samo to, Jack White je za svoj Third Man Records objavio petstotinjak što singlova što LP ploča na kojima su se našle raritetne snimke Elvisa Presleyja, ali i nove Toma Jonesa, pokrenuvši i time, više od drugih, obnovu interesa za vinilne nosače zvuka.

U nešvilskom sjedištu njegove diskografske kuće, uz dućan s vinilima i skladištem punim ploča i prepariranih životinja, nalazi se i dvorana za tristotinjak ljudi u kojoj je nastupio i Jerry Lee Lewis te niz prastarih tehnoloških čudesa, uključivši i Voice-O-Graph kabinu u kojoj je, stisnut kao u telefonskoj govornici, Neil Young za Third Man snimio album obrada pjesama drugih velikih kantautora “A Letter Home” (2014). Jack White voli “oživljavati” stare, naizgled beskorisne stvari, a tako se odnosi i prema glazbi jer njegova cijela karijera počiva na redizajnu, restauraciji i revitalizaciji “stare uvrnute Amerike” i glazbe koja se uglavnom smatrala mrtvom ili barem duboko zakopanom u ladicama ormara zvanog retro.

Magija broja tri

S druge strane, daleko više nego Elon Musk koji se u svijetu današnje tehnologije doima vještim trgovcem snovima poput Edisona, Jack White se u svijetu glazbe doima poput Tesle kojeg drži jednim od svojih najvećih uzora. Naime, on je genij i čudak, izumitelj nekih od najfascinantnijih gitarističkih rifova, zvukova, pjesama i snimki u povijesti rock, blues i country glazbe, ali i glazbenik kojem vrhovi top lista nisu bili toliko bitni, premda je i do njih relativno uredno stizao, te radoholičar koji je sebe namjerno sputavao pravilima poput onih da na omotima njegovih solo ploča i onih The White Stripesa nema više od tri boje ili da ni u jednom trenu u njegovim skladbama istovremeno ne čujete više od tri instrumenta. Unatoč ili baš zahvaljujući takvim ograničenjima, Jack White (42) se nametnuo kao najoriginalnija ličnost rock i pop glazbe u dosadašnjem dijelu 21. stoljeća, premda je karijeru započeo još sredinom 90-ih kao 19-godišnjak na garage-rock sceni Detroita u kojem je rođen kao jedno od desetoro djece bračnog para Gillis.

White je definitivno najimpresivniji gitarist današnjice zbog čega je i uvršten u film o električnoj gitari “It Might Get Loud”, uz Jimmyja Pagea iz Led Zeppelina i The Edgea iz U2. Njegova gitara doslovce ubija zvukom i snagom, ali White je podjednako moćan i kao vokalist, sazdan od mitova i legendi prošlosti, a opet renesansni inovator koji na neki način utjelovljuje osobine Blind Willie McTella i Son Housea, Hanka Williamsa i Elvisa Presleyja, Jimmyja Pagea i Jimija Hendrixa, Luxa Interiora i Jeffreyja Lee Piercea, Iggyja Popa i Toma Waitsa, Jona Spencera i Nicka Cavea, Roberta Planta i Johnnyja Casha. Njegov trosatni koncert u bečkom Gasometeru u jesen 2014. godine doimao se kao da ste sve njih, žive i mrtve, pozvali na scenu, uvalili im mješavinu kokaina, speeda, viskija i LSD-a pa ih nagnali da nastupe zajedno. Bez kamera mobitela, kako nas je jedan iz njegove tour pratnje ljubazno zamolio, kako ni Whiteu i njegovom bendu, ali ni samima sebi ne bismo kvarili doživljaj koncerta.

Ako i jest naizgled staromodan, White definitivno nije glup. On samo smatra da ne treba robovati novim tehnologijama nego ih podrediti sebi, a od starih zadržati ono što valja. Tako i u glazbi. “Zaokupljenost napretkom u eri nakon Warhola, Dylana i Beatlesa je problematična. Nisam siguran što ‘naprijed’ uopće više znači. Smatram da je ‘poniranje u sebe’ mnogo smisleniji put. Uviđam prekrasne načine za uporabu tehnologije, ali pokušavam biti zreo i uvidjeti kako svaka tehnologija u jednom trenutku doseže vrhunac nakon čega dolazi do oštrog pada kvalitete. Ne možete me uvjeriti da digitalna oprema bolje zvuči jer to nije istina. Ona je samo lakša za uporabu.” I eto nas opet do LP ploče. Čovjek još nije smislio bolji nosač zvuka ili bolji način slušanja glazbe. Napretku unatoč.

Mokra krpa

U dvadesetak godina aktivne diskografske karijere White je objavio trinaest studijskih albuma, sve njih i na LP pločama, od kojih šest The White Stripesa, tri The Dead Weathera, dva The Raconteursa i dva solo. Sada je pred nama i treći solistički, “Boarding House Reach”, ujedno i najčudniji u cjelokupnom opusu Jacka Whitea, a koji kao da je proizašao i iz njegova nastupa u bečkom Gasometeru. Bilo je to prvi put kako mi se učinilo da u onome što White radi ima viška, idejne nekonzistentnosti, vrludanja prema čudnim zakucima glazbe, uspona i padova, a opet dobri dijelovi tog nastupa bili su veličanstveni i ostavljali bez daha.

Nešto slično vrijedi i za “Boarding House Reach”, dijelom proizašlim iz Whiteovih suradnji s pjevačicama poput Beyonce i Alicije Keys te albuma kojeg je počeo snimati s Jay-Zem, na koncu nedovršenog i abortiranog. Ako se na prva dva solo albuma, “Blunderbuss” (2012) i “Lazaretto” (2014) počelo nazirati da se White odmiče od nekih svojih postulata, sada je posve jasno da ih je gotovo pa prebrisao mokrom krpom. Iako je “Boarding House Reach”, načelno, rock album, u njegovim korijenima su rhythm & blues, gospel, soul, funk i rap. I ljubav i seks, naravno, jer njega političke i socijalne teme nikada nisu zanimale.

Zviznut i neukrotiv

Kao da se White odlučio na svoj način pozabaviti crnačkom glazbom pa od nje stvoriti vlastiti uvrnuti konstrukt pri čemu je bitno naglasiti, to je ta poveznica s bečkim koncertom, da je od ekscentričnog minimalizma otišao u egocentrični maksimalizam. Skladbe koje stoje svaka za sebe gotovo i ne pokušavaju činiti zaokruženu cjelinu, ali ipak čine “paket” u kojem White vrluda od nasljeđa Sly Stonea, Jamesa Brownea, Curtisa Mayfielda i Princea preko Santane i Mountaina, Franka Zappe i Led Zeppelina do rapa s prijelaza 80-ih u 90-e i hip hop bendova poput The Roots, A Tribe Called Quest, The Disposable Heroes Of Hiphoprisy i Arrested Development.

Oboružan session glazbenicima White je za današnje pop standarde, bjelačke i crnačke, snimio zviznut, neukrotiv i radikalan album. Naročito ako se u obzir uzme da je prije dvadeset i kusur godina krenuo iz jednog posve drugačijeg miljea pa se prometnuo u prvoligaškog teškaša čija su prethodna dva albuma boravila na samom vrhu top lista, a Top 10 ugledali gotovo svi koje je objavio nakon “White Blood Cells” (2001), trećeg albuma The White Stripesa.

Njime je najavio proboj u mainstream čija pravila već godinama stubokom mijenja, baš kao i ona underground rocka iz kojeg je potekao. Ako i nisam oduševljen trećim Whiteovim albumom kao cjelinom, skidam mu kapu na hrabrosti da kao velika glazbena zvijezda izbaci jedan takav, praktički eksperimentalan album, i to zakopan u žanrovima u kojima “nije doma”, poput 70’s funka i 80’s hip hopa, odnosno da se tako ludo poigra s nečime što ne smatramo “njegovim lenom”. Ako pri tome i koji put zapuca u prazno, ostaje dojam da je i u tim, gotovo pa dramatičnim promašajima intrigantniji i interesantniji od onih koji nepogrešivo gađaju, ali ipak jednu te istu, nepokretnu metu. Ukratko, Whiteova vrludanja i lutanja manje mu znanim glazbenim predjelima zanimljivija su od niza “staza slonova” onih koji se s istih ne usude mrdnuti ni korak lijevo, ni korak desno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:19