SUPERHEAVY

Jagger se poželio uvući u gaćice Joss Stone. Svijeću drže Dave Stewart, Damian Marley i A. R. Rahman

Čak ni pjevač poput Jaggera ne može baš uvijek spasiti loše pjesme, bedaste i neukusne stilske kombinacije i nakaradnu produkciju albuma benda ‘Superheavy’

Ako se stari Mick Jagger, još uvijek u zavidnoj tjelesnoj, glasovnoj i intelektualnoj kondiciji, već poželio zavući u gaćice mlade i zgodne pop’n’soul pjevačice Joss Stone - ne bi mu takva avantura bila prva, a vjerojatno ni zadnja - mogao je to obaviti u miru i tišini, daleko od očiju i, što je još bitnije, ušiju javnosti. Nije zbog tog, svim muškarcima koji bi isto učinili plavokosoj Joss opravdanog i sasvim raumljivog cilja morao okupiti jednu od najnepotrebnijih supergrupa u povijesti pop glazbe i snimiti jedan od najgorih ovogodišnjih albuma.

Entropija sistema

Mogao ju je odvesti na Jamajku pa neka slušaju reggae i soul do mile volje i pod palmama obave što su naumili, a bez snimanja pjesama čiji je krajnji doseg negdje na razini obrade “Ob-La-Di-Ob-La-Da” Beatlesa u verziji katastrofalno loše light-reggae grupe Inner Circle te debelo ispod razine reggae stilizacija Stonesa iz 70-ih.

Pridodajte Jaggeru i Joss indijskog bolivudskog pjevača, kompozitora i producenta A. R. Rahmana, koji je barem tri pjesme srozao na nivo turbofolka, Bobova sina Damiana Marleyja koji inače zna što radi, ali ne i u ovom projektu, te gitarista i producenta Davea Stewarta čiji će najviši dosezi ostati vezani za Eurythmics i dobit ćete teško probavljivu smjesu reggae, electro, dancehall, R&B, indijske glazbe i stadionskog pop-rocka. Otprilike, kao da je netko jamajčanski reggae soundsystem “prebrikao” s Bollywoodom, britanskom pop aristrokracijom koja želi ispasti moderna i u dosluhu s mladom publikom nekadašnjih kolonija poput Kariba i Indije, korporativnim rockom i Live Aidom.

Kao i kod većine supergrupa, pojedini članovi sami za sebe imaju veću ili manju autorsku i izvođačku težinu. Kao i kod većine supergrupa zbroj tih članova ne ostvaruje sinergiju nego entropiju sistema. Teško se oteti dojmu kako bi bolji i smisleniji rezultat polučili Jagger i Marley na zajedničkom reggae-rock albumu ili Jagger i Stone na rock’n’soul duetima mada u zajedničkim pjesmama na “SuperHeavy” baš i nisu “kliknuli” .

Nije mu prvi put

Ovako, svega je previše i vlada šizofrenija, a stvarne energije i jakih pjesama je premalo. Premda je Jaggerov vokalni doprinos, uz Damianov toasting, gotovo jedino što valja na ovom zbrkanom albumu pa su se zalomile tri upotrebljive balade na raskrižju rocka, soula i reggaea te jedan garage-rock brzanac - dakle, četiri relativno dobre od ukupno šesnaest skladbi - nije ovo prvi put da se Jagger tako gadno okliznuo na nekom izletu mimo Stonesa.

S izuzetkom “Wandering Spirit” (1993.) u produkciji Ricka Rubina, Jaggerovi solo albumi upotrebljivi su jedino kao pladanj za vinske čaše (ako ih imate u LP izdanju) ili podložak za limenku piva (ako ste ih preplatili u CD izdanju), a ni dueti koje je snimio tijekom karijere nisu bili bitno nadahnutiji. Gotovo nevjerojatno za čovjeka koji doista jest jedan od najvećih i najboljih rock pjevača od Elvisa do cca 2454. godine. Čak i ovako loš “štof” postane privlačniji čim Jagger pusti glas. No, čak ni pjevač poput Jaggera ne može baš uvijek i potpuno spasiti lošu pjesmu, bedaste i nekusne stilske kombinacije i nakaradnu produkciju koja pati od viška boja i premaza.

I najgori Stonesi su zlato

Ako zbog ove papazjanije otpadne “oproštajna” turneja Stonesa, što valjda ipak neće, Keith Richards - iako se i on znao okliznuti na solo albumima, ali barem je to činio šarmantno, poput viskijem i votkom “elegantno uništenog” umjetnika - ima svako pravo ispljuskati Jaggera, izvući ga za uši i opaliti nogom u guzicu pa potjerati na pozornicu s Ronom Woodom i Charliejem Wattsom. Realno, svaki novi album Stonesa od početka 1980. nije bio mnogo više od tek još jednog povoda za novu turneju “Najvećeg rock benda na svijetu”, mada je “Tattoo You” izvrstan, a “Bigger Bang” jako dobar, ali čak su i najgori albumi Stonesa u posljednjih trideset godina u odnosu na SuperHeavy nešto poput ovećeg grumena zlata u odnosu na hrpicu drekeca.

Dakle, želite li slušati Jaggera ili - što toplo preporučujem - učiti od njega kako se pjeva rock’n’roll, blues pa čak i soul, country i reggae, onda je to pametnije raditi uz stare ploče Stonesa ili na nekom od koncerata njihove predstojeće turneje za koju planove valjda neće pomutiti besmislena supergrupa kodnog imena SuperShitty. Pardon, SuperHeavy.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:49