Kad je ona za klavirom sviranje se doima tako jednostavnim

Kako je to lako, mogla je prostrujati misao svima prisutnima u dvorani Lisinski za koncerta iz ciklusa Svijet glazbe u kojem je gostovao Komorni orkestar grada Basela na tromeđu Francuske, Njemačke i Švicarske pod vodstvom Trevora Pinnocka i - najvažnije - portuglaske pijanistice Marije Joăo Pires ! Samo sjedneš za klavir i sviraš. Kao da se možemo upitati - gdje je problem? Tipke bijele ili crne... Taj osjećaj divljenja se nakon desetina uživo preslušanih pijanista pojavljuje vrlo rijetko. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke, a za blagonaklone se može uključiti i druga. Pred današnjom publikom su sve umivene snimke, kojima s velikom pažnjom kumuju vješti i kreativni tonski majstori, opskrbljeni sve savšenijom tehnikom. Ali - nakon dugog niza godina tavorenja u tehnički savršenim snimkama ili informacijama s “jubitoa” - osobu s velikim “O” se ipak čeka uživo. Došla je! I na kraju to zapravo postaje jedino relevantno.

Brljaonica iz Basela

Davno sam kratko pisala o umjetnici na temelju snimki i podataka “bibisijevog” magazina i oduševljene svjedokinje koja je poslom naletjela na uređeno umjetničino portugalsko imanje gdje je Pires udomila djecu i pozivala na koncerte. I napokon je i u Zagreb organizatorskim trudom stigao izbrušeni dragulj interpretacije Chopinova Koncerta za klavir i orkestar u f-molu. Sitna žena Maria nevjerojatne unutarnje snage i “lake” sviračke kompetencije za “veeelikim” se instrumentom gotovo i ne vidi. Ton izlazi ni od kuda i sve je logično i poetično do bola. Iz toga izlazi autentičnost “neprimjetne” izvedbe potpuno posvećene osobe koja je “samo” medij daleko od “bildanja” vlastita ega. Kao da kaže: “Ne, nisam ja vlasnik djela, Chopin jest”. Savršene kontrole, koncentracije, s nijansiranom pažnjom prema tekstu, moćnoga i nikada neotesana tona. Tako je “jednostavno”, a rijetko se to može primijetiti. I kada se netko neki sljedeći put bude izgovarao na “loš” instrument, nagluhu dvoranu ili tome slično, hitno ga treba ušutkati samo s imenom Maria Joăo Pires. S druge joj je strane parirala “brljaonica” neujednačenih skupina i premnogih grešaka Baselskog komornog orkestra pod Pinnockovim vodstvom i samo podvukla tezu da je kompozitor bio slab orkestrator. Istina, ali... bio je svojevremeno i Claudio Abbado s Ivom Pogorelićem.

Autentični barok

Scena je bila koncertno uobičajena kao i izbor programa. Uvertira - koncert - simfonija. Uveritiru je glumila Siegfried idila Richarda Wagnera. Doslovno glumila, jer ju vrli i vrlo cijenjeni, ne zna se zašto, stalno nasmiješeni i cupkavi maestro Trevor Pinnock - dirigent koji se svojedobno jako potrudio oko takozvane autentične izvedbe barokne glazbe i postao miljenik brojnih snimanja za ugledne diskografske kuće - pretvorio u žvakaću gumu. Pinnock je bio jedan od “pionira autentičara”, no zajedno s poluvještim Baselskim komornim orkestrom utonuo je valjda u tamošnju smeđkastu vodu Rajne.

Dovedite je opet

U tom su mu naumu puno pomogli svirači Komornog orkestra grada Basela, opskrbljeni podobnom vještinom sviranja, ali ne i elementarnim muzičkim impulsom, premda je koncertna majstorica to pokušala nadoknaditi vehemntnom gestom.

No trebalo je primjerice tražiti da fagot “upadne” na vrijeme, rog povremeno ne riče i da čast puhača ne mora braniti flautistica. S modlicima za kolačiće kojekako raspoređenim po nekom Pinnockovu autentičnom receptu, prošla je i Mozartova posljednja Simfonija u C-duru, “Jupiter” čije note “drže vodu” i u “čudovito” akcentuiranoj Basel-Pinnockovoj verziji.

Svijet glazbe, kao što kaže i naziv koncertnog ciklusa, ostala je nesumnjivo Maria Joăo Pires. Neka gospođu rođenu u Lisabonu 1944. godine netko, dok još ima vremena, pozove ponovno!