NOVI ALBUM

‘Komorna opera‘ Nicholasa Lensa i Nicka Cavea, glazba za tužno vrijeme u kojem živimo

Nick Cave i Nicholas Lens
Nicholasu Lensu trebao je libretist "lišen opernog iskustva", "netko kome se vjeruje, netko tko je autentičan u uporabi riječi"

Tijekom adventa obično bih pisao i o nekom novom "božićnom" albumu. Tako sam 2009. godine pisao o luckastom zabavnom "Christmas In The Heart" Boba Dylana, 2011. o tipičnom easy listening "Christmasu" Michaela Bublea, 2012. o zabavnom božićnom soul albumu "Cee Lo's Magic Moments" Cee Lo Greena, a i ove godine sam mogao, primjerice, napisati nešto o "A Holly Dolly Christmas", country-pop ekstravaganci Dolly Parton.

A mogao sam se ponovo zaputiti u "staretinarnicu" po omiljene božićne klasike u rasponu od Merlea Haggarda i Willieja Nelsona, preko Raya Charlesa i Louisa Armstronga, do Elvisa Presleya i Phila Spectora te Deana Martina i Franka Sinatre. No, na početku neizvjesne i moguće podjednako tjeskobne 2021. godine ništa od toga mi nije pasalo. Nisam posegnuo čak ni za Bachovim "Weihnachts-Oratoriumom" ili Händelovim oratorijem "Messiah", ali zauzvrat sam u danima uoči Božića preslušavao "L.I.T.A.N.I.E.S.", komornu operu koju je tijekom karantene skladao belgijski skladatelj Nicholas Lens na libreto Nicka Cavea, a nedavno objavio Deutsche Grammophon.

Spiritualno prosvjetljenje

Nije to lako djelo, kao što nije to bio ni plod njihove suradnje na muzički brutalnoj suvremenoj operi "Shellshock" (2016.) o strahotama (Prvog svjetskog) rata, kao što umjetnost niti ne bi trebala biti. Ipak, na neki misteriozan način, kako to već biva sa spiritualnim prosvjetljenjem, da ne kažem velim ukazanjem, to iskanje svjetlosti i milosti u posvemašnjem mraku svijeta - kako su ga osmislili Cave i Lens, a potom u Lensovu domu u Bruxellesu jedan po jedan snimili glazbenici, njih jedanaest, te glasovima "izmolili" Lensova kći Clara-Lane, Nicholas L. Noorenbergh, tenor Denzil Delaere i sopranistica Claron McFadden - djelovalo je pročišćujuće i u konačnici umirujuće. Barem na mene. Lens je u press materijalu Deutsche Grammophona rekao da je "inicijalna ideja začeta u tišini kišnih i zelenih šuma koje okružuju Rinzai Zen hramove iz 13. stoljeća" u japanskom Yamanouchiju, Kamakura.

Istaknuo je i da njegova "memorija radi u glazbenim frazama", pa je i skladanje "L.I.T.A.N.I.E.S." zasnovao kroz "prisjećanje na mir i tišinu" koji su ga preplavili tijekom posjeta tom predjelu Japana. Zanimljivo, to prisjećanje dogodilo mu se dok je tijekom proljetne karantene biciklirao pustim ulicama Bruxellesa, na čistom zraku i bez uobičajenog prometa i svakidašnje vreve. Ono što je druge ili većinu tada deprimiralo Lensa je, pak, oduševilo mirom, čistoćom, tišinom i potaknulo na stvaranje djela o "rođenju, procvatu, slomu i eventualnom ponovnom rođenju ljudskog bića".

No, da bi do takvog djela dospio, bez ozbira na neporecivu ljepotu glazbe koju je osmislio, Lensu je trebao libretist "lišen opernog iskustva", "netko kome se vjeruje, netko tko je autentičan u uporabi riječi", a to je, prema njegovu mišljenju, bio Nick Cave, koji je libreto ispisao poput "zamolbi božanskom stvoritelju" i s nakanom "iskanja univerzalnog saznanja". Cave je odmah prihvatio posao koji mu je Lens predložio, no zanimljivo je da nije imao pojma što su litanije.

Stoga je, pretpostavljam iz rječnika, saznao da su to "molitve" načinjene "od kratkih zaziva predmolitelja i od odgovora što ih izriču vjernici", bilo "ispovjednog karaktera", bilo u obličju molitve "da bi se dobila milost u teškim vremenima", a koje se u kršćanskoj liturgiji "mogu pjevati ili recitirati". Poučen tim saznanjem, Caveu je sinulo da "cijeloga života piše litanije, a da toga nije bio niti svjestan". Stoga se može reći da je na Lensov poziv to i službeno učinio pišući stihove za "L.I.T.A.N.I.E.S.".

Prijelomni događaj

To djelo započinje s "Divine Absence", završava s "Divine Presence", a između te dvije o odsutnosti pa prisutnosti Boga smješteno je još deset litanija: "The First Encounter", "Blooming", "The Sleeping Dream", "Yearning", "Fragmentation", "The Forsaken", "Gathering Up", "Transformation", "Godly Love" i "The Unnamed". Intrigantno mi ih je bilo slušati i čitati istodobno jer se time u punini stječe dojam da su Lens i Cave uspjeli jedan prijelomni događaj, kakav pandemija Covida-19 i posljedično karantena jest, iskoristiti za stvaranje djela na kontrapunktu "snolike ljepote i horora jave" kojime i sebe i slušatelje kao da propitkuju zašto nam se ovo događa i kako dalje, može li iz ovoga proizaći i nešto dobro, a ne samo loše, ima li nekog većeg nauma iza svega kroz što prolazimo, je li ovo Božja kazna ili Božja milost, kakvu pouku iz ovoga možemo izvući…

Cave je stihove za Lensove litanije ispisao tako da ih se može tumačiti i kao pokušaj mučnog prolaska kroz teško iskušenje na čijem koncu ipak stoji iskupljenje i spasenje. Dokidanje lošeg i stvaranje boljeg. Bilo čovjeka, bilo svijeta. Samo Bog to zna, pitate li Cavea i Lensa.

Glazba, pak, zasnovana na flauti, klarinetu, saksofonu, fagotu, rogu, trubi, harfi, klaviru i pokojem gudaćem instrumentu u svojoj je jednostavnosti i skromnosti nevjerojatno lijepa i uznosita, dirljiva i potresna, magična i maštovita, povremeno snolika, ali povremeno i jezovita, transcedentalna, ali i uznemirujuća. Definitivno bi se moglo reći da ima dodira i s baroknom komornom te tradicionalnom japanskom glazbom, ali i sa sakralnim kompozicijama i suvremenijim djelima poput "Tabule Rase" ili "Summe" estonskog skladatelja Arva Pärta te minimalističnijim djelima Phillipa Glassa.

Ono što nam njih dvojica tako fragilnom glazbom i tako sročenim stihovima poručuju jest da iza svega stoji ljubav koja je zapravo Bog, ali da nam ona ponekad može biti i uskraćena, pa se onda osjetimo krhko i nezaštićeno, jadno i usamljeno, očajno i ostavljeno u svojem (ne)znanju o onome što nam se događa. Uzdamo se u znanost, ali i ufamo u Božju milost.

To je i nit prijelomne "Litany Of The Forsaken", čiji dio stihova valja citirati: "O wondrous world/O I have seen it plain and know/Love comes in waves/In waves of wonder/In waves of wonder/In sudden wonder/Waves and goes/Love comes to pass/Nothing ever lasts/Never lasts for long". Tek kad iskusimo muku, shvatit ćemo radost života, a premda smo dosegnuli Mjesec i zvijezde, konačnu istinu o tome što nas čeka iza razdjelnice života i smrti još nismo saznali.

No, ima nešto jako utješno kad na kraju, u "Litany Of The Divine Presence", čujemo riječi "You are/Emerging/I see you". U konačnici, "L.I.T.A.N.I.E.S." se može pojmiti i poput "komorne opere" o životu Isusa Krista, a ove godine, čemu doprinosi i djelo poput "L.I.T.A.N.I.E.S." Nicholasa Lensa i Nicka Cavea, doista smo mogli shvatiti pravi smisao Božića jer nam je stigao u (ne)vrijeme kakvo već dugo nismo iskusili. Nadajmo se da nam stižu i bolji dani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:58