'OPET.'

KRITIČAR JUTARNJEG O NOVOM ALBUMU DISCIPLIN A KITSCHME Vani ne znaju, ali mi znamo koliko je Koja bio ispred svog vremena

 Mladen Pobi/EPH
Kao "Uf!" prije tri godine, sada i "Opet." potvrđuje da je nakon problematičnih londonskih godina povratak Discipline na kreativnu razinu iz 80-ih nova konstanta u radu jednog od najbeskompromisnijih sastava

Ništa tvrdoglavije, avangardnije i tvrdokornije, a da je zaokupilo pažnju dobrog dijela publike, nismo ovdje imali od Kojinih avantura s “čudesnom” Disciplinom kičme i u mnogočemu radikalno drugačijeg prvijenca “Bistriji ili tuplji čovek biva kad...” Šarla akrobate čija je priča, unatoč tom povijesno važnom albumu, zauvijek ostala krnja.

Za razliku od Šarla, Disciplina je u više od tri burna desetljeća postojanja uspjela prebroditi sve nedaće, pa i ne baš ugodnu englesku etapu karijere, koju su tamošnji novinari neopravdano i iz nerazumijevanja sasjekli kao u Melody Makeru, u kojem je neki idiot jedan Disciplinin album proglasio najgorim u povijesti rocka.

Nagluhi engleski kreteni

Za razliku od tih napuhanih i nagluhih engleskih kretena mi znamo da je stanje stvari posve drugačije jer to kako je Koja “uvezao” Hendrixa s jedne strane i kreativnu slobodu izborenu kroz post-punk, rušeći barijere već sa Šarlom, izuzetno je originalno, pa i nepobitno veličanstveno, u krajnje minimalističkoj buci njegovog fuziranog Rickenbacker basa i kanonada bubnjeva uz koje su se javljale silovite trube, a u novije vrijeme usna harmonika.

U tako skučenom prostoru minimalizma uspijevati iznova i iznova ponuditi nešto novo, a zadržati osnovu vlastite estetike krajnje je zaguljeno, no Koji i na dvanaestom studijskom albumu Discpline, ako u opus pribrojimo tri engleska izdanja, takva igra polazi za rukom. Tako “Opet.” zvuči poput teškog sudara rocka Jimija Hendrixa, funka Jamesa Browna, bluesa R.L. Burnsidea, garage-punka Jona Spencera, jazz-punka NoMeansNo i rušenja granica u stilu Johna Lydona. Ove usporedbe navodim samo da ukažem kako se Disciplina može mjeriti s dosezima glazbenika od svjetskog formata jer, premda nije pokorio Britaniju, Koja doista jest velikan ex-jugoslavenskog, ali u neku ruku i globalno relevantnog post-punka. Vani ne znaju, ali mi znamo kad je i koliko Koja bio ispred svog vremena, a to vrijedi i danas kad se neki avangardisti iz prošlosti doimaju retrogradnim i potrošenim.

'Zaboravili rock’n’roll i otišli u shopping mall'

Rastrzana, razvaljena, neukrotiva bujica teškog, mesnatog i masnog zvuka na rubu jamminga s efektnim solažama na basu, ali i nevjerojatno discplinirana svirka s besprijekorno ustrojenim ritmom bubnjeva i nabrijanim uletima distorzirane usne harmonike s poslovično malo, ali vrlo inteligentnih, efektnih, ironičnih i crnohumornih stihova. To je okvir u kojem samo Koja može smisliti “parole” poput “zaboravili rock’n’roll i otišli u shopping mall”, “ne u banci, u stranci, ne u zamci, na distanci” ili “ovisnik o moći na kraju neće dobro proći”, čak i ako vidimo i znamo da kod nas ovisnici o moći sjajno prolaze i na sudovima, unatoč dokazanim im ubojstvima i pljačkama.

Kao “Uf!” prije tri godine, sada i “Opet.” potvrđuje da je nakon problematičnih londonskih godina povratak Discipline na kreativnu razinu iz 80-ih nova konstanta u radu jednog od najbeskompromisnijih sastava predvođenog jednim od najikoničnijih likova ovdašnjeg rocka koji i danas može s pozornice i na albumima otpuhati niz bendova pa i one nastale pod njegovim utjecajem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:24