GHOSTEEN

KRITIČAR JUTARNJEG PRESLUŠAO JE NOVI ALBUM NICKA CAVEA O KOJEM SVI PRIČAJU Potresni gospel neutješnog oca za pokojnog sina

Nick Cave
 Marko Todorov / CROPIX

U jednoj od on-line prepiski s poklonicima na web stranici theredhandsfiles.com, Nick Cave je koncem rujna izvjesnom Joeu iz Bexhilla-On-Sea prilično neočekivano napisao da novi album izlazi idući tjedan, 4. listopada. I pritom pojasnio da je riječ o dvostrukom albumu sačinjenom od osam pjesama (u prvom dijelu) koje naziva “djeca”, i dvije duge skladbe s jednim kraćim recitalom (u drugom dijelu) koje naziva njihovim “roditeljima”.

Album je nazvao “Ghosteen”, a naziv pojasnio sintagmom “migrating spirit” što bismo mogli prevesti i “seobom duše” ili “duha u selidbi”. Već prvo preslušavanje albuma “Ghosteen” u premijernom streamingu na YouTubeu, 3. listopada u 23 sata, praćeno simultanim ispisivanjem stihova novih pjesama, ukazalo je da je Cave snimio istodobno najljepši i najmirniji, ali i najtužniji i najjezovitiji album u četrdeset i kusur godina dugoj karijeri.

Završetak trilogije

Bubnjeva Thomasa Wydlera gotovo da i nema, gitare Georgea Vjestice i bas Martyna Caseya tek su nešto čujniji, ali ne i vibrafon i udaraljke Jima Sclavunosa dok uz Caveov glas, nikada nježniji i tronutiji te tipke njegovog glasovira, dominira zvuk analognih sintesajzera i pokoji udaljeni jecaj violine Warrena Ellisa. “Ghosteen”, glazbeno, jest završetak trilogije, kako to navodi Cave, ali i šparniji album od “Push The Sky Away” i “Skeleton Tree”. “Ghosteen” je i još tužniji i mračniji od spomenuta dva prethodnika, a koliko god na površini zvučao mirno, toliko je u nutrini potresan i težak.

Naime, ako je na “Push The Sky Away” relativno ravnodušno promatrao svijet oko sebe, a na “Skeleton Tree”, dobrim dijelom napisanim i snimljenim prije smrti Caveova 15-godišnjeg sina Arthura 2015. godine, bijes i nemoć eruptirali u nekim od naknadno snimljenih pjesama s tog albuma, “Ghosteen” je album pomirenja s najtežom nesrećom koja može zadesiti roditelja. Stoga je “Ghosteen” djelo koje valja promatrati zasebno ili eventualno poput prihvaćanja smrti mladog Arthura.

Ako je “Skeleton Tree” bio apokaliptični, bijesni i ljutiti, “Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina. Već i kičastom naslovnicom - poput kakve slikarije raja s naslovnica glasnika koje dijele Jehovini svjedoci i pripadnici sličnih kršćanskih denominacija koji nas uvjeravaju da je smak svijeta blizu, a spasenje samo u vjeri u Isusa i Boga - nepopravljivi vjernik Nick Cave odaje osnovnu intenciju.

Stari i omiljeni motiv

S kakvim-takvim vremenskim odmakom od sinovljeve smrti ostalo mu je samo pomiriti se sa sudbinom, a neopisivu nesreću sebi objasniti Božjom voljom te, iako skršen, pokušati sa suprugom Susie i drugim sinom, Arthurovim bratom blizancem Earlom, zaliječiti neizdrživu bol i tugu. I pri tome publiku - prema kojoj je, otkako je izgubio sina, uvelike promijenio ponašanje - pozvati na zajedničko, transcendentalno putovanje prema konačnom pročišćenju i spasenju.

Premda album, kroz uvodnu “The Spinning Song”, otvara povratkom jednom od starih i omiljenih motiva, Elvisa u Las Vegasu, a zatvara pjesmom “Hollywood” u kojoj nema nikakvih konotacija na tvornicu snova i grad razvrata nego samo na poprište (obližnji Malibu) snimanja albuma, posrijedi su tek crtice s postaja iz ovozemaljskih putešestvija sa suprugom i članovima The Bad Seedsa. Postaja na kojima je Cave ispisao i skladao za njega veće i važnije, imaginarno putovanje uz pokojnog sina kojeg želi osobno ispratiti u naručje dragoga Boga. S obzirom na to da je Elvisov prvorođeni blizanac umro pri porodu, a Caveova sina Arthura nakon pogibije nadživio njegov blizanac Earl, takvo otvaranje je poput povratka na prokletstvo koje je možda zazvao još na albumu “The Firstborn Is Dead”.

Nemoguće je oteti se i dojmu da je Caveova jedina intencija bila makar duhovno držati pokojnog sina za ruku, ne bi li ga osobno ispratio u “seobi duše” i “plovidbi galijom” prema vratima raja i nekom boljem svijetu od onoga kojeg je Arthur napustio nakon kobnog pada s jedne litice blizu Brightona. Nepojmljivo dirljiva je ta namjera Cavea, kao i njegovi opisi tog duhovnog putovanja koje se odvija u njegovim mislima dok, sumanuto radeći ne bi li se iščupao iz depresije zbog sinovljeve smrti, putuje po hotelima i crkvama, studijima i dvoranama, gradovima i oceanima; pogleda uprta u zvjezdano nebo, tražeći znakove koji bi mu dali do znanja da je njegov ljubljeni Arthur prošao kroz rajske dveri. Još je potresnija Caveova želja, unatoč bliskosti sa suprugom Susie i Arthurovim bratom blizancem Earlom koji istu tugu proživljavaju na svoj način, da se na onome svijetu što ranije ponovo vidi s Arthurom, a prije toga pokuša pronaći smirenje (“peace of mind”), utjehu i unutarnji spokoj. Aluzije na apokalipsu i drugi dolazak Isusa Krista u takvoj situaciji su neizbježne, jer ono što se Caveu dogodilo za njega i jest smak svijeta, čak i ako se Zemlja i dalje vrti oko Sunca. Pri tome nikako ne želi drugima da prođu isto iskustvo ili dočekaju (svoj) smak svijeta, ali kao da sebe, a posredno i nas - suočene s njegovim strahovitim pjesmama i strašnim sudom - pita ima li život smisla nakon tragedije koju je doživio. Time i nama naše osobne tragedije i smrti najbližih nam osoba, kao i vlastitu smrtnost, čini podnošljivijima.

Ta isprepletenost pastoralnosti (onog svijeta na kojem je Arthur) i jeze (ovoga svijeta na kojoj ostaje njegov otac Nick), divote (raja za kojeg se nada da je postao novi, vječni dom Arthura) i muke (ovozemaljskog postojanja Nicka i drugih koji na Zemlji trpe svoju muku), nisu samo najdepresivniji nego i najtjeskobniji trenuci “Ghosteena”. Istodobno to je i katarza kroz koju Cave prolazi, a koju nudi i nama, ne bi li zatomili neku svoju bol.

“Ghosteen” mi stoga zvuči i poput Caveove inačice “Winterreise”, samo što posrijedi nije monolog neuzvraćenom ljubavlju uništenog muškarca iz romantične klasične glazbe 19. stoljeća kao što je to bilo kod skladatelja Franza Schuberta i pjesnika Wilhelma Müllera, nego Caveov razgovor sa samim sobom i dragim Bogom koji mu je uzeo sina.

Konačno oslobođenje

Skladbe poput “Waiting For You” u kojoj čeka da ponovo vidi sina ili Isusa, “Sun Forest” u kojoj gleda kako se duša njegovog sina uzdiže prema suncu, “Leviathan” u kojoj Arthuru poručuje da je pored njega čak i kad pokušava zaboraviti tragediju te odgovor koji prima u “Ghosteen Speaks” teške su poput nadgrobne mramorne ploče, a opet tako prekrasne da ih čovjek ne može prestati slušati. Baš kao i zaključna “Hollywood” u kojoj neilyoungovskim falsetom nariče stih “poput duha spavam u tvojim ranama”, nadajući se da će “naći svoj mir” dok čeka “da dođe vrijeme” i za njegov odlazak u vječni spokoj.

Premda otprije poznat kao kralj tame i tuge, nikada nije otpjevao ništa osjećajnije i turobnije od te pjesme, osmišljene i kao jedne od balada o smrtima i ubojstvima kojima se po uzoru na stare blues, folk, fospel i country majstore bavio otpočetka solističke karijere, ponajviše na albumu “Murder Ballads”. Ta finalna skladba je konačno oslobođenje ili barem posljednji pokušaj da četiri godine nakon pogibije sina pronađe “peace of mind”; makar se do smrti pitao je li i kako mogao spriječiti tragediju izazvanu jednim pogrešnim korakom u ambis na valjda prvom tripu kojeg je njegov sin uzeo. A taj jedan, nesretni trip nikakav je grijeh u odnosu na Nickovu narkomansku prošlost unatoč kojoj je ostao živ pa i u zavidnoj kondiciji kakvu iskazuje na koncertima i nakon svih turbulentnih desetljeća briljantne karijere, ali i niza godina autodestruktivnog življenja.

To ga začudo nije ubilo, a sada ga od nakane da digne ruku na sebe, ma koliko god bio uništen smrću sina, evidentno spašava vjera u Boga. Ako i ne nalazi logiku u onome što mu se dogodilo, nego tek usud, on u vjeri ipak pronalazi utjehu i nadu da je sina dopratio do raja kojemu i sam žudi ili mu se nada kao konačnom odrješenju; kad mu dođe vrijeme i unatoč svim grijesima koje je počinio. Dotle mora trpjeti, ali nakon ovog i ovakvog albuma čini se da je ipak lakše trpjeti njemu koji vjeruje u Krista i kraljevstvo nebesko nego nevjerniku koji, poput autora ovih redaka, ne zna vjerovati u Boga jer nepopravljivo smatra da nije On stvorio čovjeka nego da je čovjek radi strahova i nedoumica, ufanja i utjehe stvorio Njega.

Umjetnost kao sredstvo

Uz tako jaku vjeru, Caveu je umjetnost potreba i sredstvo kojima nadilazi tugu i radi koje ipak opstaje na životu, što pak ne umanjuje umjetnike koji su počinili samoubojstvo iz njima znanih razloga. Religija možda jest opijum za narod, često i uzrok zala, ali djelo poput “Ghosteena” mogao je stvoriti samo iskreni i duboki, istinski i nepokolebljivi vjernik koji i nakon tragedije poput sinovljeve pogibije vjeruje u Božji naum i providnost.

U slučaju Nicka Cavea to je nepobitno, kao što je neosporno i da je “Ghosteen”, potaknuto najvećom tragedijom koja može zadesiti roditelja, najvažnije i najdivnije remek-djelo u opusu tog veličanstvenog pjesnika, skladatelja i pjevača. Najintimnije djelo u karijeri, kojim se Nick Cave oprašta od pokojnog sina i pomiruje s njegovom smrću pretvarajući je u grandioznu umjetnost, toliko je duboko, upečatljivo i snažno da nije neumjesno, imajući na umu i prethodne njegove albume, postaviti pitanje nije li njegov tvorac postao prvi među najvećim kantautorima počevši od Dylana preko Springsteena naovamo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 02:30