U nekim zemljama folk glazba nešto sasvim drugačije od onoga što se ovdje poima pod folk glazbom, a jedna od tih je i Velika Britanija, pri čemu treba napomenuti da su engleski, irski i škotski folk ujedno i korijeni rock & rolla, zajedno s rhythm & bluesom i country & westernom. Zbog toga se angloamerički hibridi folka i rocka ili folka i popa čine prirodnim i normalnim, a na Balkanu - u smislu uvezivanja narodnjaka i rocka, popa ili u novije vrijeme trapa - pretežito nakaradnim i neukusnim. Pitanje je to i za muzikologe, no posvetimo se radije novom albumu londonske folk-rock grupe Mumford & Sons koja je s američkim sastavom Fleet Foxes koncem prve dekade 21. stoljeća zarolala folk-rock revival da bi koju godinu kasnije Ed Sheeran postao jedan od dva-tri globalno najpopularnija glazbena izvođača, i to baš s hibridom folka i popa.
Zabavljam se čitajući ovih dana kako Mumford & Sons nikada nisu ni mogli biti autentični folkeri jer su odrasli u više nego dobrostojećim obiteljima, što je samo po sebi glupo rezoniranje jer po istome Lana Del Rey kao kći marketinškog mogula ne bi mogla biti izvrsna kantautorica. A ipak se dogodilo da su Mumford & Sons, premda ih mnogi glazbeni kritičari za razliku od mene ni u početku nisu cijenili, stasali u jedan od najboljih i najpopularnijih folk-rock sastava ranog 21. stoljeća. I ne samo to, Mumford & Sons su postali u Americi jedan od najtraženijih engleskih sastava koji je već s debijem "Sigh No More" (2009.) dogurao do drugog mjesta najprodavanijih albuma u Americi i Velikoj Britaniji, a naredna tri do broja jedan u Americi, s čime niz britanskih sastava ima problema unatrag tridesetak godina. Gotovo da bih mogao postaviti pitanje jesu li folk i country nešto poput novog rocka za 21. stoljeće, barem što se popularnosti tiče i jesu li Mumford & Sons folk-rock inačica U2 ili Coldplaya.
Istini za volju, drugi album Mumford & Sonsa "Babel" (2012.) nešto mi se manje dopao nego debi "Sigh No More", možda i zbog ne baš spretne "gospelizacije", a s "Wilder Mind" (2015.) se zbog duljeg bolovanja nisam ni mogao baviti. Nije mi zapeo za uho ni elektroniziraniji i neki kažu eksperimentalniji album "Delta" (2018.), a od tada Mumford & Sons ionako nisu objavili novo studijsko izdanje, sve do netom izdanog "Rushmere" zbog kojeg su za "facelifting" unajmili unatrag desetak godina najtraženijeg i najboljeg američkog country producenta Davea Cobba. Snimanje je na "refule" trajalo dvije godine, kako u glasovitom RCA studiju u Nashvilleu, tako u "kućnom" studiju Mumford & Sonsa u Devonu. Rezultat je niska uhu ugodnih folk-rock pjesama predvođenih emotivnim glasom pjevača i gitarista Marcusa Mumforda uz kojeg više nema Winstona Marshalla (gitara, glas), ali su iz prve postave ostali Ted Dwane (bas, glas) i Ben Lovett (klavir, harmonika, glas). Bubnjar je u grupi Mumford & Sons ionako uvijek bio "leteći", a po potrebi su za albume i nastupe uzimali druge glazbenike pa tako na jednoj skladbi s albuma "Rushmere" i Aarona Dessnera (sintesajzer) iz The Nationala koji je radio i na "pandemijskim" folk albumima Taylor Swift.
Kritika je novi album "Rushmere" uglavnom zaobišla jer su Mumford & Sons u studiju ugostili i kanadskog desničarskog psihologa Jordana Petersona čija se filozofska rasprava sa Slavojem Žižekom 2019. godine najavljivala kao "debata stoljeća", da bismo na koncu dobili dva i pol sata pretežito dosadnog brbljanja. Kako mene ne tangira tko je navratio u studio Mumford & Sonsa, ako nije nacist ili fašist, tako mi ne smeta ni slušati "Rushmere". Ne padam na pod od udivljenja, ali Mumford & Sons ponovo su prezentirali kakvom lakoćom promeću pretežito akustične folk-rock pjesme u gabarite arena i stadiona. Kao i na debiju "Sigh No More", humanost za koju slušatelj osjeća da je posljedica poštenog rada živih glazbenika, a ne kompjutorskih obrazaca i AI alata, najjače je oruđe Mumford & Sonsa. Njihova lirika nudi utjehu, a melodijski uznosita glazba u odnosu na gro onoga što danas nudi pop zaista je organska i topla. Mumford & Sons kao engleski folk-rock Eaglesi za 21. stoljeće? A zašto ne, premda Devon nije Kalifornija.
Komentari
0