INTERVJU

LAIBACH Nismo provocirali socijalističku vlast, nego su oni na nas reagirali histerično

Novi album ‘Spectre’ inspiriran je zviždačima kao što su Snowden i Assange. Oni su heroji današnjice koji se, kažu, rađaju na internetu

Tri su godine prošle od posljednjeg koncerta Laibacha u zagrebačkom klubu Boogaloo, koji je pratila i odlična retrospektivna izložba “Ausstellung Laibach Kunst 1980. - 2011: ‘Ceci n’est pas Malevich’” u HDLU. U protekle tri godine održali su koncerte diljem svijeta - od Turbine Hall londonske galerije Tate Modern sve do nastupa 200 metara ispod zemlje u Muzeju rudarstva u Velenju.

Snimili su i muziku za film “Iron Sky”, a na ovoj turneji svijetu predstavljaju novi album “Spectre”, s kojim su prvi put zakoračili i na teritorij Kine. Na naša pitanja odgovarao je Jani Novak, ali inzistiraju na tome da se predstavljaju kao kolektiv.

Što znače vaši pseudonimi Dachauer, Keller, Saliger i Eber?

- To su četiri umjetnika njemačkog podrijetla, koje je službeno cijenio režim u vrijeme nacizma.

Iako ističete da niste politički bend, uvijek ste bili vrlo aktualni i precizni u komentiranju sadašnjeg trenutka, pa je tako i ‘Spectre’ komentar na ekonomski kolaps zapadnog svijeta. Spot ‘The Whistleblowers’ inspiriran je zviždačima kao što su Edward Snowden, Julian Assange i Chelsea Manning. Jesu li oni novi heroji današnjice?

- Izgleda da jesu, a digitalni prostor, internet, novo je borbeno polje gdje se ti heroji rađaju.

Po izlasku albuma ‘Spectre’ lansirali ste i svoju međunarodnu političku stranku istog imena. Je li to bio samo promocijski trik?

- Lansirali smo klasičnu staljinističku, internacionalnu kominternovsku partiju - ne stranku. S vremenom će se možda razviti u pravu stranku, ali momentalno je još u začecima. Za nju smo se odlučili jer su svi od nas tražili da aktiviramo nekakav fan club, ali to nam je bilo glupo pa smo radije napravili partiju.

Krajem godine nastupili ste u Rusiji i Ukrajini. Da ste ruski bend, biste li danas provocirali Putina kao što ste nekada u Jugoslaviji provocirali socijalističku vlast?

- Nismo mi provocirali socijalističku vlast nego je ona na nas reagirala histerično. Teško nam je reći što bismo napravili da smo ruski bend, ali u Rusiji smo prvi put ‘službeno’ bili već 1987. godine, 1992. je u Moskvi lansirana država NSK, a Crveni trg tom je prilikom bio prekriven crnim kvadratom. Zatim je 1994. godine Laibach održao prva dva koncerta u Moskvi ispred četiri tisuće ljudi, a od tada smo u Rusiji i Ukrajini nastupali barem još dvadesetak puta, tako da smo sigurno donekle utjecali na dio ruske stvarnosti. A koliko smo za akciju isprovocirali Pussy Riot, to ne znamo, iako su nas njihove članice prošli put pokušavale kontaktirati.

Krajem ožujka prvi put ste nastupili u Kini pod sloganom ‘Nova kulturna revolucija’. Kakvi su vaši dojmovi iz Kine?

- Nije to baš bio koncert u Kini nego u samostalnoj upravnoj jedinici Hong Kongu, koji službeno, doduše, već jest Kina, ali sebe još ne doživljava kao dio nje. Hong Kong, gdje na možda malo većem prostoru od Zagreba živi i radi blizu osam milijuna ljudi, je - poput bescarinske zone - ogroman logistički i financijski centar Kine i Azije, a novac iz njegovih banaka putuje do vlasnika koji najvjerojatnije žive u Europi i Americi. Sve to djeluje kao jedna velika praonica novca, a on je u tom gradu - osim hrane - najvažnija dobrobit čovječanstva. Kineski utjecaj, a kamoli proklamirani komunizam, uopće se ne osjeća, ali najvjerojatnije samo zato što je sama Kina već postala vrlo slična Hong Kongu. Grad je podijeljen na bogati (‘kapitalistički’) dio, gdje su banke, najmoderniji neboderi, burza i velike korporacije, te na ‘normalan’ (‘komunistički’) dio, gdje u malo starijim i malo nižim neboderima živi ostala populacija.

Iako je pravni sustav neovisan o Kini i potječe iz vremena britanske dominacije, čovjek ima osjećaj da tu zapravo jako dobro funkcioniraju zajedno organski kapitalizam i komunizam i da nema konflikta između dva sistema. Moramo priznati da nam je sve to pomalo izgledalo kao neka naša moguća budućnost, ali iz koje smo nakon tjedan dana jedva čekali pobjeći.

Zašto ste odlučili u svojoj muzici koristiti njemački jezik? Je li u pitanju bila pobuna protiv dominacije engleskog u pop-kulturi?

- Njemački jezik smatramo relevantnim u kulturnom i političkom smislu. Osim toga, njemački je bitno utjecao na kulturnopolitički milje Slovenije i Jugoslavije iz kojeg Laibach potječe, pa ga donekle imamo u krvi.

Otkad je Mina Špiler u bendu, ima puno više ženskog pjevanja. Je li to bila svjesna odluka, neka vrsta balansa između Laibachove maskuline muzike i estetike?

- Nije bila nesvjesna iako muziku estetski ne dijelimo na mušku i žensku. Mina je prvo nastupila kao naša gošća, zapravo kao zamjena za jednog pjevača, a poslije se potpuno uklopila u grupu.

Svojedobno ste izjavili da je Rammstein Laibach za djecu; postoji li bend koji biste mogli smatrati svojim nasljednicima?

- Da postoji, već bi bio inkorporiran u Laibach.

U Sloveniji je upravo izašla knjiga Barbare Borčić ‘Celostna umetnina Laibach’. O čemu je riječ?

- Teoretičarka umjetnosti Barbara Borčić u knjizi obrađuje metode i postupke u vizualnoj produkciji Laibacha, njezin znakovni sistem i referentno polje, s posebnim osvrtom na reproduktivnu tehniku kseroksa i videa.

Drveni križ za novinara Pengova

Prošle godine preminuo je Jure Pengov, TV novinar koji je s vama vodio poznati intervju u emisiji ‘Tednik’, nakon koje ste bili zabranjeni. Jeste li ikada poslije susreli Pengova i je li on kasnije revidirao svoje stavove o Laibachu?

- Jesmo, predao nam je nagradu Boomerang i objasnio nam da još uvijek misli onako kako je mislio i 1983. godine. Onda smo mu i mi predali plaketu Laibacha - crni drveni križ s natpisom ‘Ich bin ein Jure Pengov’.

Jedno vrijeme skrivali ste se i u samostanu?

- Nije baš da smo se skrivali, ali smo nakon tog intervjua otišli u samostan Pleterje da se odmorimo od medijskih progona i u miru smislimo plan kako dalje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:19