Ljutiti mladoženje Capaku nisu pisali. Ova pjesma mogla bi objasniti zašto

The Beautiful South nastali su koncem 80-ih na pepelu The Housemartinsa u kojima je bas gitaru svirao Norman Cook, kasnije poznatiji kao Fatboy Slim, a na britanskoj top listi singlova njihova “Don’t Marry Her”, koncem 1996. godine dospjela je do osmog mjesta i zlatne naklade, no još bi bilo zanimljivije saznati koliko se proteklih četvrt stoljeća izvodila na tamošnjim svadbama.

Naime, Paul Heaton i Dave Rotheray su taj ukusan i vickast jangle-pop s daškom countryja napisali iz vizure djevojke koja, pjesmu zato i pjeva Jacqui Abbott, momka za kojim pati uvjerava kako će joj brak s drugom biti dosadan i učmao do boli. Ključni stih “ne ženi nju, uzmi mene” još je peckaviji u izvornoj verziji, kad je glasio “ne ženi nju, ševi mene”, a te pjesme sjetio sam se dok sam čitao bijesna pisma mladenki epidemiologu Capaku, valjda Grinchu koji im krade vjenčanja.

Zanimljivo, mladoženje nisu slali pisma Capaku ili to barem nisu prenijeli mediji, a ako je prvotno točno, onda bi se moglo zaključiti da o svadbama ama baš sve odlučuju mladenke. Pa tako i koliko će ljudi biti pozvano i koliko će pir koštati. Iz tih poruka Capaku mogli smo doznati, premda to znamo i otprije, da se za svadbe dižu krediti od nekoliko desetaka tisuća kuna, a možda i eura, jer mladenke kukaju kako će im propasti polozi od deset, dvadeset pa i šezdeset tisuća kuna. Dakle, to su samo polozi, a koliko iznosi konačan ceh saznaje se nakon prve bračne noći. Kad se kućama raziđu pijani svatovi, a otriježnjeni mladoženja shvati u kakvo se sranje uvalio.

Iz tih pisama proizlazi i da je svadba bez dvjesto, tristo ili četiristo svatova sramota jer mladenke psuju Capaka što im je zbog epidemioloških razloga nakanio, nažalost ne i proveo u djelo, srezati broj uzvanika na pedeset do sto ljudi. To što su svadbe postale najveći rasadnik korone i ugroza kakve-takve turističke sezone malo koga brine, a ponajmanje mladenke kojima je samo do toga što će selo ili grad reći ako se na njihovom piru okupilo manje od dvjesto ili tristo ljudi. To je tradicija i običaj, priopćuje Božinović kontrirajući Capaku, a valjda i pitanje prestiža jer ako niste imali svadbu od tristopedeset ljudi, poput one u Zadru kćeri jednog generala zbog čega je i Plenković ponovno morao na testiranje, ne vrijedite ni cvebe iz orehnjače koju je mladenki ispekla baka, potencijalna žrtva korone.

Kao da su broj uzvanika i cijena svadbe garant kvalitete i dugovječnosti nečijeg braka. Kao da nad brakom visi prokletstvo ako nije započet svadbom na kojoj nekoliko stotina zajapurenih svatova ne huncutari u “vlakiću” uz najgoru estradnjačku i narodnjačku kuruzu. Kao da brak ne valja ako se za banket, tortu i sastav koji traljavo izvodi Mišinu “Odvest ću te na vjenčanje” još godinama ne otplaćuje kredit.

Ipak, iz statističkih godišnjaka proizlazi da je razvoda to više otkako je organizacija svadbi postala “industrija”. Toliko o tome što se sve u ovoj zemlji, u kojoj nitko ni da “trzne” što se zatvorila treća najveća mljekara, naziva “industrijom”. Uz to, vi koji, poput potpisnika ovih redaka, živite u izvanbračnim vodama grešnici ste i nevjernici jer time što ne dižete kredite za svadbe podrivate ekonomiju domovine i tantijeme Thompsona i Škore.

To što se iz istih epidemioloških razloga otkazuju kulturni događaji iznad pedeset ljudi i hermetički zatvaraju starački domovi, a i na jesen će klinci ponovno u TV školu, nije važno. Tko šljivi kulturu, klince i starce, bitan je što raskošniji pir, samo da mladenke, koje gnjevne pišu Capaku, budu sretne i zadovoljne na svoj “najvažniji” dan. Gotovo da mi je žao mladoženja koji će se oženiti s takvim mladenkama, no sami su ih odabrali. Da sam na njihovom mjestu, poslušao bih savjet grupe The Beautiful South i uzeo drugu, a prvu ostavio da kredit za svadbu vraća sama. Razmažene potpisnice pisama Capaku bolje nisu ni zaslužile.