Operna pjevačica Elina Garanča (48) rođena je u "glazbenoj" obitelj u Rigi, Latvija, a svoju je profesionalnu karijeru započela kao rezidentna umjetnica u Südthüringischer Staatstheateru u Meiningenu. Nakon toga nastupala je na pozornicama prestižnih opernih kuća u Frankfurtu na Majni i Beču gdje je igrala brojne glavne uloge. Od svojih početaka Elina je postala jedna od vodećih opernih zvijezda glazbenog svijeta nastupajući i radeći s najvećim svjetskim opernim kućama i simfonijskim orkestrima diljem svijeta. Uskoro stiže u zagrebačku Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, a za Jutarnji se prisjetila svojih ranijih dana i prvih nastupa.
• Što ste željeli biti kao djevojčica, jeste li oduvijek sanjali o tome da postanete operna pjevačica?
Odrasla sam u Rigi, u glazbenoj obitelji, moj otac je bio zborovođa, a majka pjevačica, pa sam od malena bila okružena glazbom. Odabrala sam postati operna pjevačica odmah nakon što nisam prošla prijemni ispit za glumicu. Oduvijek me čarolijski privlačila pozornica, doslovno sam odrasla u kazalištu i umjesto da budem princeza, uvijek sam sanjala o tome da budem zvijezda.
• Možete li se prisjetiti kako je izgledao vaš prvi nastup?
Moj prvi profesionalni izbor bila je naravno gluma, no vrlo brzo nakon što nisam bila primljena u dramsku školu, jer moj glumački nastup jednostavno nije bio dovoljno dobar, počela sam se brinuti i pitati se što ako ništa ne mogu raditi kako treba? I onda sam na kraju odlučila postati pjevačica. Moj prvi nastup bio je sa školskim zborom. Osim što sam osjećala malu odgovornost prema tome da ne razočaram svoju majku, osjećala sam i kao da je to nešto na što bi se mogla brzo naviknuti.
• Vaša je karijera obilježena brojnim uspjesima na velikim svjetskim pozornicama, možete li nam reći koji trenutak smatrate prekretnicom?
Jako je teško istaknuti jedan ili dva ključna trenutka jer je svaki debi ili proboj na sceni vodio do sljedećeg. Ipak, nikada neću zaboraviti kako su mi klecala koljena tijekom mog debija kao Lola u Mascagnijevoj "Cavalleria rusticana" u Wiener Staatsoperi. Dvije tisuće parova očiju gledale su me dok sam stajala na pozornici operne kuće koja mi je tada izgledala ogromno.
• Vaš je glas uistinu prepoznatljiv, moćan i bogat, što ste sve radili ne biste li ga usavršili tijekom godina? Imate li neke posebne tehnike disanja ili vokalne vježbe koje biste preporučili mladim pjevačima?
Pa još na njemu radim. Voljela bih da vam mogu reći kako postoji neka tajna ili magija iza dobrog pjevača ili pjevačke tehnike, ali to na žalost nije tako. Provela sam mnogo sati naporno radeći sama, te uložila puno novca i vremena radeći sa svojim učiteljima i to je neprestani put pokušaja i pogrešaka. Tako je čak i sada, nikad nisam prestala učiti. Naravno, netko se može roditi s određenim fizičkim predispozicijama da postane dobar pjevač, a ja sam imala tu sreću, no genetika je samo jedan, i to vrlo mali, dio velikog mozaika.
• Nemali broj puta igrali ste Carmen u istoimenoj Bizetovoj operi, a The New York Times vas je nazvao "najboljom Carmen u 25 godina". Koliko vam ta uloga znači i kako je utjecala na vašu karijeru?
Carmen je uloga koja je oblikovala moju karijeru na toliko načina. To je lik s kojim se osjećam duboko povezano, ne samo vokalno, nego emocionalno i fizički. Ona je tako kompleksna žena, snažna, strastvena, nepredvidiva, sama upravlja svojom sudbinom i to je čini uzbudljivom i izazovnom za tumačenje. Kada sam počela pjevati Carmen, znala sam da je to velika odgovornost jer svi imaju neku ideju tko ona zapravo jest. No, nikada nisam htjela upasti u klišej. Za mene Carmen nije samo zavodnica, ona je slobodni duh, netko tko živi prema vlastitim pravilima i to je ono što je čini toliko fascinantnom. Carmen mi je dala priliku da potpuno istražim sebe kao umjetnicu, da pomaknem svoje granice, da preuzmem rizike i da se potpuno posvetim njezinu liku.
• Imate li možda omiljenu ulogu, ili barem nekoliko njih koje su vam posebno drage i koje su vam prirasle srcu?
U ovom trenutku, tumačenje Amneris u Verdijevoj "Aidi" duboko rezonira sa mnom. Ova uloga bila je moj san, moj osobni Mount Everest, kako volim reći, uloga koja me inspirirala da postanem operna pjevačica kada sam prvi put vidjela partituru i položila ruke na nju. Volim još i Santuzzu, toliko mi se uvukla pod kožu da se ponekad osjećam kao da moje srce samo pjeva tu ulogu. Igranje Santuzze i Amneris je poput ulaska u njihove nove fascinantne živote. One su doista očaravajuće i za mene mogućnost da postanem jedna od njih znači nešto vrlo osobno, kao otključavanje tajni njihovih srca. Ovo za mene nisu samo uloge, Santuzza i Amneris me svaki puta ispunjavaju i izazivaju kao pjevačicu, glumicu i ženu.
• Kako balansirate između intenzivnih nastupa i svog osobnog života? Imate li aktivnosti ili rituale koji vam pomažu opustiti se i napuniti baterije?
Balansiranje intenzivnih nastupa i osobnog života od esencijalne je važnosti za mene i kao umjetnicu i kao osobu. Nakon duljeg razdoblja nastupa ili turneja, kada mi je jako potreban odmor i kontakt s realnošću, moj vrt postaje moje utočište. Za mene on predstavlja pravu povezanost s realnošću, kada uprljam ruke zemljom. Vrtlarenje mi također, na više ili manje poetski način pruža povezanost sa stvarnim svijetom. Ponekad, već na povratnom letu kući, zamišljam kako moj vrt sada izgleda, što treba učiniti, gdje želim posaditi ovo ili ono. Briga o nečemu jednostavnom poput komadića zemlje može vas vrlo brzo "spustiti na zemlju".
• Osjećate li tremu čak i nakon ovoliko odrađenih nastupa? Kako se nosite s njom i kako se općenito pripremate za nastupe? Imate li neke posebne rituale?
Da, apsolutno, još osjećam tremu prije nastupa. Mislim da trema nikad stvarno ne nestane, ali naučila sam njome upravljati tijekom godina. Nemam nikakve stroge rituale prije samog nastupa, ali volim uzeti vrijeme za sebe prije nego što izađem na pozornicu. Trema je standardni dio svakog nastupa i mislim da na neki način čak pomaže, jer vas drži budnima, fokusiranima i prisutnima u trenutku. Riječ je o tome da tu energiju kanalizirate u nešto snažno, umjesto da vam preplavi. Kada glazba počne, sve ostalo nestane i ja jednostavno živim u trenutku.
• Tko su vam bili omiljeni "glazbeni partneri" na pozornici? Motivira li vas suradnja s određenim dirigentima ili orkestrima još i više?
Tijekom karijere imala sam toliko divnih glazbenih partnera, i svaka suradnja donosi nešto jedinstveno i inspirirajuće. Kada nastupate s umjetnikom koji razumije glazbu na isti način kao i vi, događa se nešto magično; to je neizrečena povezanost koja podiže cijeli nastup. Ne morate razmišljati o tehničkim stvarima ili vremenu jer sve teče prirodno; to je kao razgovor u kojem riječi, ili u ovom slučaju glazba, savršeno pristaju jedne drugima. Primjerice, suradnja s Riccardom Mutijem uvijek mi je bila posebna. On ima nevjerojatnu sposobnost oblikovanja glazbe na način koji vas potpuno podržava kao pjevača. Ili s Yannickom Nézet-Séguinom, mi zajedno udišemo glazbu. Tu je naravno i suradnja s mojim mužem, Karelom Markom Chichonom, koja je također vrlo značajna. Postoji razina povjerenja i intuicije koja dolazi samo kad radite s nekim tko vas dobro poznaje, osobno i glazbeno.
• Koji biste savjet dali mladim pjevačima koji tek počinju svoju karijeru? Trebaju li se usmjeriti na nešto posebno kako bi izgradili dugoročnu i uspješnu karijeru kao što je vaša?
Prvo i najvažnije, potrebno je kontinuirano raditi na vokalnoj tehnici i glazbenosti. Opera je dug put, nije sprint. Nije riječ o tome da otpjevate nekoliko velikih uloga i onda nestanete, riječ je o tome da razvijate svoj glas na način koji vam omogućuje dugoročnu i ispunjenu karijeru. To znači biti iskren prema sebi u pogledu svojih snaga i ograničenja te donositi pametne odluke u vezi s repertoarom. Istodobno, uvijek kažem mladim pjevačima da sama tehnika nije dovoljna. Da, divno je pjevati savršeno, no kod opere nije samo riječ o perfektno otpjevanim notama, riječ je o pričanju priče te o dijeljenju nečega stvarnog s publikom. Ljudi ne dolaze u kazalište samo da čuju besprijekorno pjevanje; dolaze osjetiti nešto.
• Ove godine se vraćate u Zagreb, a vaši nastupi ovdje uvijek izazivaju veliko uzbuđenje među publikom. Kako se osjećate uoči ovog nastupa 10. veljače?
Povratak u Zagreb nešto je čemu se zaista veselim. Oduvijek sam voljela šetati zagrebačkim ulicama koje su predivne, postoji ta posebna vibra i ritam grada. Naravno, tu je i hrvatska publika koja je vrlo strastvena! Njihova su uši vrlo dobro istrenirane, osjećaju svaku notu, a takva energija me pokreće na pozornici.
• Nakon toliko godina na pozornici, što biste još voljeli postići u svojoj karijeri? Postoje li izazovi ili projekti u vašoj budućnosti koji vas posebno uzbuđuju?
Osim određenih uloga koje želim istražiti i koje sam spremna preuzeti, također sam zainteresirana za mentorstvo mladim pjevačima i dijeljenje iskustava koje sam stekla tijekom svoje karijere. Realist sam, 10 do 15 godina je stvarno velika karijera za pjevača, 25 godina karijere, koliko traje moja, već je super ekstra i sve što dolazi nakon toga graniči s čudom. I dalje uživam u tome, ali me već bole koljena te primjećujem da pjevanje istih uloga iznova i iznova nije više toliko zabavno za mene. Nakupila sam toliko iskustva i negdje u dalekoj budućnosti voljela bih prenijeti ovo znanje na mlade ljude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....