S nestrpljenjem se u kulturnim krugovima iščekivalo otvorenje 33. Muzičkog biennala Zagreb, prvog u duplo starijoj povijesti bijenalnog festivala suvremene glazbe iz laboratorija umjetničko-voditeljskog trojca. Otkako je naš Milko Kelemen festival pokrenuo 1961. i pozicionirao Zagreb na glazbenoj karti svijeta kao grad koji ugošćuje najveće umove i kreatore suvremenog zvuka, od Stravinskog, preko Bouleza i Stockhausena sve do Johna Cagea, vodili su ga većinom pojedinci kao programski izbornici, eventualno dvojac u jednom mandatu.
No, sada je organizator, Hrvatsko društvo skladatelja, za ovo i iduće festivalsko izdanje (2025. i 2027.) taj zahtjevni zadatak povjerio trojici skladatelja u četrdesetima koji timski osmišljavaju program (Davor Branimir Vincze, Tomislav Oliver i Ivan Josip Skender). Dok je prvi (Vincze) cijelog života u inozemstvu, od doktorata na Stanfordu do rezidencije u Hong Kongu, drugi (Oliver) je nakon dvostruke diplome iz muzikologije i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu brusio zanat na prestižnom pariškom IRCAM-u (institutu za istraživanja glazbe i zvuka), a treći (Skender) je uz kompoziciju na istoj ustanovi diplomirao i dirigiranje te se prometnuo u našeg vodećeg maestra za izvedbe suvremenih partitura.
Složili su se da u novo doba Biennalu treba novo pozicioniranje u svijetu, da nije dovoljno više ponavljati „mantru“ o svojedobnom spoju Istoka i Zapada u doba hladnoratovske blokovske podjele svijeta. Nadovezali su se na već postojeći zagrebački kulturni brend, Muzej prekinutih veza s filijalama od SAD-a do Tajlanda, te umjetnicima zadali promišljanja motiva prekinutih veza na željene načine. Usto su za izvršnu direktoricu na međunarodnom natječaju odabrali iskusnu francusku kulturnu menadžericu Fanny Martin koja ih je dodatno povezala sa svijetom kroz samoodržive koprodukcije. Svi su preduvjeti ostvareni za novo pozicioniranje nekoć kultnog Biennala koji je proteklih godina u međunarodnim okvirima gotovo pao u zaborav.
Ako ćemo suditi po programu otvorenja, u subotu 5. travnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, možemo biti zadovoljni kreativnom svježinom izraza koji komunicira s publikom današnjice. U jednoj su večeri praizvedena tri nova baleta čije trajanje ne prelazi puno vremenski okvir od 20 minuta: dvoje skladatelja i koreografa odabrali su zajedno umjetnički voditelji Biennala i vodstvo HNK Zagreb s kojim se ušlo u koprodukciju, dok su po jednog iz svake skupine birali na međunarodnim natječajima.
Scena suvremenog baleta žudi za produkcijama na visokoj razini, a Zagrebački im balet to može pružiti. Na natječajima su tako odabrani mladi poljski skladatelj Rafał Ryterski i njegov vršnjak, talijanski koreograf sa štutgartskom adresom, Alessandro Giaquinto, koji su autori prvog baleta ovog triptiha: „The Most Familiar Stranger“. Djelo svjedoči o duhu vremena u kojemu pojam stranca koji je izoliran iz kolektiva, nije nepoznanica, već uobičajena, bliska, pojava. Glazba je kombinacija orkestra u rupi s dirigentom Ivanom Josipom Skenderom i elektroničkih zvukova koji u gradaciji preuzimaju monopol kao simbol sveprisutne umjetne inteligencije naspram čovječanstva. U uvodnom dijelu dok se još razaznaju akustički „humanoidni“ instrumenti, skladatelj kao uvertiru donosi temu u kojoj ćemo prepoznati motive hrvatske, talijanske i poljske himne, ali i službene himne EU koja je melodija završnog stavka Beethovenove 9. simfonije (Oda radosti). Time definira nacionalni i geopolitički okvir stvaranja djela (hrvatska izvedba, talijanski koreograf, poljski skladatelj i svima im zajednička Europska unija) koji će tijekom djela rastočiti na sastavne elemente zvuka, instrumenata, motiva i ritmova koji u izoliranom kontekstu zvuče na trenutke iritantno, ali dobro funkcioniraju u vidu dramaturgije glazbenoscenskog djela. Giaquinto na to gradi apstraktni balet inovativnih zamisli koja od idiličnog ozračja preko greške u sustavu daje odraz nekog dijaboličnog rituala kojim se iz kolektiva izbacuju „neprilagođeni“ pojedinci. Koreograf se pozabavio i odabirom kostima zemljanih boja, dok je za scenografiju (rascvjetala agava i bijeli okvir) angažirao svoju redovitu suradnicu, zemljakinju Chiaru Bugatti.
U drugom baletu, „Flicker Out“ (iščeznuće u treptajima), povezani su britanski koreografski tandem James Pett & Travis Clausen-Knight s „našim momkom“, Ivanom Končićem, kojemu je zadano da napiše kompletno elektroničku glazbu, premda tom mladom Dubrovčaninu elektronika nije omiljeni medij. No, dosjetio se rješenju i veći dio materijala snimio na klaviru čiji je „šlagersko“ preludiranje suprotstavio elektroničkom pulsirajućem i šumovitom zvukoliku koji se u konačnici svodi na zvono kao simbol posmrtnog rituala. Kao da je ono scenografkinju i kostimografkinju drugog i trećeg baletnog naslova, Petru Pavičić, usmjerilo na igru loma svjetlosti na „zgužvanim folijama“, a pokreti za sedmoro solista proizišli iz neoklasičnog kataloga postižu nevjerojatnu homogenost u stapanju s glazbom.
Treći balet, „Black Puzzle – Stil, I Rise“, praizveden nakon dvadesetminutne stanke predstavio je hrvatskoj publici jednu našu „odbjeglu“ skladateljicu koja živi u Karlsruheu, Veroniku Reutz Drobnić, te japanskog koreografa dosad znanog kao baletnog prvaka zagrebačkog HNK-a, Takuyu Sumitoma. Njih dvoje u vlastitom su snažnom kreativnom izričaju odali počast omiljenom baletnom skladatelju Igoru Stravinskome i njegovu kultnom „Posvećenju proljeća“, u kostimografskom Pavičićkinu poigravanju s crnom inačicom uniformi nekih militantnih klonova. Tu je angažiran gotovo cjeloviti sastav Zagrebačkog baleta s novom japanskom plesačkom zvijezdom, izvrsnim Yuhom Yoshiokom koji je briljirao u ulozi neshvaćenog izopćenika Hakua. Pravilne formacije kolektivnih pokreta odišu simetrijom i energijom fizičkog kazališta, te koreografovu evidentnu sklonost narativnim baletima, nad glazbom koja se oslanja na iznimno muzikalnu neoklasiku i orkestar uz diskretna elektronička proširenja, na oduševljenje publike koja je djelo ispratila najvećim ovacijama.
Novi će baletni trolist doživjeti tek dvije reprize tijekom trajanja Biennala, u ponedjeljak i u četvrtak, 7. i 10. travnja, a ima veliki potencijal ući u redoviti repertoar zagrebačkog HNK-a.
Komentari
0