Nilla Pizzi: Bila je kraljica talijanske kancone pedesetih. Prva pobjednica Sanrema

ZAGREB - Sanremski festival 1958. bio je sljedeći dan jedna od glavnih tema u Splitu, onome građanskome. Tko je imao televizor, gledao je finale festivala, tko ga nije imao, skrasio se u susjeda. Pobijedio je Mimmo Modugno, vlastitom skladbom “Nel blu dipinto di blu” (mnogo poznatijom po pripjevu: Volare, oh, oh!), a favoritkinja Nilla Pizzi i Seracinijev bolero “L’Edera” (Bršljan) morali su se zadovoljiti drugim mjestom.

“Jeste li čuli onoga Modugna, kako se dere? I kako skače? Ja sam navijala za ‘L’Ederu’ ”, rekla je Dora Raganelli, a slično su mislile i ine gospođe (tek sada vidim koliko su bile mlade, kad mi kćeri imaju njihovu sadašnju dob, a tada su mi se činile zastarjelima kao i bolećiva “L’Edera” (“ja sam bršljan koji ovija tvoje srce”).

Proslavila se sentišima

Sanremo je tada bio zvijezda vodilja hrvatske estrade. Modugnov hit je smjesta preuzeo Ivo Robić, ali i za “L’Ederom” je vladala potražnja. Pandan Nilli Pizzi u hrvatskoj šlageristici pedesetih godina bila je, zapravo, Rajka Vali, pionirka ženske estrade prvo na Državnom krugovalu, pa na Radiju Zagrebu, ali njen forte nisu bili sentiši kakvima se proslavila Nilla Pizzi, nego američka kuruza (npr. “Svatko za nečim čezne”).

Uostalom, Rajka Vali je godinu dana ranije otišla u Njemačku s drugim mužem, bubnjarom “Mošom” Marjanovićem, iščezavši s hrvatske scene. Zapalo je Anicu Zubović snimiti hrvatski prepjev “L’Edere”, naslovljen “Poput bršljana” (You Tube nudi jedan preklanjski nastup gospođe Zubović s tom kompozicijom).

Napokon, i ona je imala senzualni alt koji je Nillu Pizzi 1944. otjerao s Eiara (kako se tada zvao sadašnji Rai), jer su fašisti smatrali da nije doba za takve sentimente. Nije čudo da je Nilla Pizzi poslije bila sklona komunistima - iako je, na svoj način, bila maskota estradnog iredentizma.

Domoljubne pjesme

Maskota je bila, i to službena, 35. pukovnije pješaštva u Bologni od 1940, kada je počela domoljubno pjevati za vojsku. Jedna od njenih poratnih uspješnica bila je “Vola colomba”, iredentistička verzija “Katjuše”, ljubavne pjesme vojniku ugroženome u Trstu, na braniku pred slavenskim hordama.

U povijesti talijanske kancone Nilla Pizzi je zabilježena prije svega kao kraljica estrade pedesetih godina i kao kraljica Sanrema, na kojemu nitko nije ponovio njezine uspjehe: na prvom festivalu u Sanremu 1951 osvojila je i prvo i drugo mjesto. Pobjednica je bila, naravno bolećiva, pjesma “Grazie dei fior”, još jedan Seracijnijev skladateljski uspjeh. Godinu kasnije osvojila je u Sanremu sva tri prva mjesta.

Dvostruki kuriozitet bila je drugoplasirana popijevka “Papaveri e papere”, u nas prevedena kao “Patkica i makovi”, dječja pjesma par excellence, iako je u izvorniku to zapravo oštra antibirokratska i, u talijanskom kontekstu, antifašistička satira. U nas ju je snimio fotograf i tenor Slaven Smodlaka, u Italiji je Nilli Pizzi alternacija bio Beniamino Gigli, veliki operni tenor (i jedva nešto manji fašist, u kojem svojstvu je kulturu donosio i u Hrvatsku).

Umrla u 92. godini

Sanremo 1958. bio je prijelom i u talijanskoj estradi. Nakon Modugna stigli su drugi urlatori, preuzevši scenu. To, dakako, još nije bio kraj bolećivoj i plačljivoj pjesmi (još je stigla trijumfirati Gigliola Cinquetti, a Boby Solo je “Jednom suzom na tvom licu” neizostavno izazivao grč povraćanja u mom želucu, jednako kao i planetarno plačljiva “Delilah” u izvedbi Toma Jonesa - zlu nikad kraja, pogotovu kad je sentimentalno. Spram njih Nilla Pizzi je ostala kraljica ukusa.

A ostala je i živ spomenik lakoglazbenim pedesetima. Javno je nastupala (u živo) sve do lani, nekoliko puta ponovo i na Sanremu (čak i u ovom stoljeću, kao gošća), sačuvavši pristojan volumen glasa i izvrsnu intonaciju. Smrt ju je prekinula u snimanju posljednjega od dvjestotinjak albuma.

Nilla Pizzi je, naime, umrla u petak, mjesec dana prije 92. rođendana, od posljedica operacije.