NOVI ALBUM PUNČKI

'NIŠTA NIJE KAKO SE ČINI' Strah, neugoda i osjećaj proganjanja, evidentno, već su duže vrijeme dominantan osjećaj inteligentnih mladih ljudi spram sistema

 Bruno Konjević / Cropix
Uglavnom ponavljaju obrasce s debi albuma, bez značajnije težnje za promjenom u stilu i načina sviranja

Ni okrenuli se nismo, a gotovo su tri godine prošle od debija “Sunčano s povremenom naoblakom” ženskog trija Punčke koje su u tom periodu vremena postale miljenice kritike, ali i dijela publike koja unatoč svemu želi disati u skladu s indie-rock strujanjima normalnog dijela svijeta. Ne zato jer to nalaže neka moda, nego stoga jer dio nas, pa tako i Punčke, osjećamo snažno pripadanje tom i takvom svijetu. Razlika između tog normalnog svijeta i ovog komadića Europe je da su Punčke, ma koliko ih podržavali kritičari ili bendovi poput Pipsa koji su curama otvarali vrata gdje god su mogli, osvojile tek djelić onoga što bi im se u ove tri godine dogodilo da su stasale u Skandinaviji, ako već ne u Americi čiji su ih Queens Of The Stone Age prije dvije godine – među ovdašnjim, ponuđenim im sastavima - osobno odabrali za predgrupu u Zagrebu i Ljubljani.

Nije Punčki bilo, kao ni Lovely Quinces, među Porinima nagrađenim debitantima, ne mogu se smatrati ni dijelom mainstreama, što ni ne žele, a mi takve bendove i dalje, za razliku od Skandinavaca, još ne znamo ili zbog objektivnih okolnosti ne uspijevamo izvoziti u Europu i svijet premda te naše Punčke nisu bitno slabije od engleskog ženskog post-punk kvarteta Savages. Tek su vizualno nešto manje atraktivne jer Punčke se furaju na američke girl-bendove iz ranih 90-ih, Savages na britanske post-punk ikone ranih 80-ih, a na tom su tragu i razlike u zvuku i stilu između ta dva ženska sastava.

Dojam je da su Savages mnogo više napredovale na drugom, također ovogodišnjem albumu “Adore Life” u odnosu na debi “Silence Yourself”, objavljen 2013. godine kad i debi Punčki. Dok su Savages odustale od egzorcizma vlastitih instrumenata u korist prozračnije teksture zvuka s naglašenijom ulogom tišine, a time i melodioznosti, Punčke na “Ništa nije kako se čini” uglavnom ponavljaju obrasce s debija “Sunčano s povremenom naoblakom”, bez značajnije težnje za promjenom u stilu, načina sviranja pa i gustog, potmulog zvuka unutar kojeg su vokali prigušeni teškim gitarama, tmastim basom i zatamnjenim bubnjevima. Određen pomak od ženskog alter-rock zvuka kasnih 80-ih i ranih 90-ih načinjen je prema stoner-rocku i proto-grungeu, a ako je i bilo dodirnih točaka s PJ Harvey ili Slitsima, težište je pomaknuto ka srodnosti s L7, Babes In Toyland, Hole, Breeedersima i noise-rocku Sonic Youth.

U produkciji Hrvoja Nikšića i miksu Marka Mrakovčića ostale su naglašene i veze s Boyama i Obojenim programom pa se Punčke doimaju poput hrvatskih sestara srpskog Repetitora, a slična je i lirika u kojoj naše cure netko napada, progoni i plaši. Strah, neugoda i osjećaj proganjanja ili sputavanja, evidentno, već su duže vrijeme dominantan osjećaj inteligentnih, slobodnomislećih i tankoćutnih mladih ljudi spram sistema unutar ovako koncipiranih država kakve su Srbija i Hrvatska. Da ne bi bilo zabune, slično su se novovalni bendovi poput Električnog orgazma osjećali i u Jugoslaviji za vrijeme socijalizma. Ništa se ovdje ne mijenja, barem ne nabolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 02:41