ALEKSANDAR DRAGAŠ

Novi fosili bili su mjera građanskog ukusa: Fine familije na polici su držale njihove albume

Novi fosili
 
 Andrej Švoger/CROPIX
Dujmić je s Fosilima na fascinantan način pomirivao najviše komercijalne i tržišne dosege s ukusom i kvalitetom

Rajka ću zauvijek pamtiti po iskrenom dječjem osmijehu i onim beskrajno tužnim očima - u povodu smrti Rajka Dujmića rekla je Tonka Čović Popadić, supruga pjesnika Momčila Popadića Popa i žena opjevana u hitu Novih fosila “Tonka”. U toj njezinoj izjavi, premda naizgled govori samo o ekspresiji Rajkova lica, skriva se i ključ zbog čega je toliko ljudi voljelo Dujmićeve pjesme; naročito one koje je skladao za Nove fosile u zlatnoj fazi tog sastava od 1978. do 1993. godine. Naime, najveći dio Rajkovih melodija za najveće hitove i najvažnije albume Novih fosila u sebi je sadržavao tu dvojakost koju je Tonka zapazila i na njegovu licu. A ta se dvojakost sastojala u tome da su te njegove melodije - zahvaljujući i stihovima koje su za njegove pjesme pisali njemu omiljeni tekstopisci poput Momiča Popadića, Dee Volarić, Zrinka Tutića i Steve Cvikića - često i istodobno bile slatke i gorke, radosne i sjetne, na površini poletne i vrckaste, ali ispod te površine nekako tugaljive i melankolične.

Kao da je i u doba najveće slave, uspjeha, popularnosti i obaranja diskografskih rekorda, a u koje su Novi fosili znali imati i po 300 koncerata godišnje, Dujmić mislio da je ono najbolje iza njih, a što se tako lijepo zrcalilo u antologijskoj pjesmi “Za dobra, stara vremena”. Naravno, za takav dojam najznačajnijih skladbi Novih fosila jako su bitni bili i dotjerani, fino “zbigecani” aranžmani te podjela uloga među najvažnijim članovima tog sastava poput Slobodana Momčilovića Moke, Marinka Colnaga, Vladimira Kočiša Zeca, Đurđice Barlović, Sanje Doležal i Nenada Šarića. Malo bi sastava preživjelo promjenu jedne jake pjevačice, Đurđice, s drugom, Sanjom, no Dujmiću je s ostatkom Fosila i to uspjelo. U nekima od tih skladbi efektno su vokalima sudjelovali Rajko i Zec.

Lima, kako su Rajka Dujmića zvali dobri prijatelji i kolege, koliko zbog rasta toliko zbog toga što je glazbeničku karijeru počeo kao vrlo mladi tinejdžer, bio je po pitanju glazbe i pjesama koje je ostavio iza sebe sve samo ne mali. Realno, bio je izuzetno plodan autor i posve je u pravu Sanja kad kaže da “Rajka više nema, ali njegove pjesme žive zauvijek”. Bio je velik čak i ako nakon njezina odlaska iz Fosila nije uspio zadržati svoj sastav na onoj razini popularnosti na kojoj je taj bio od sredine 70-ih do ranih 90-ih. No “Za dobra stara vremena”, “Reci mi tiho, tiho”, “Djeca ljubavi”, “Saša”, Šuti, moj dječače plavi”, “Da te ne volim”, “Dobre djevojke”, “Još te volim”, “Plava košulja”, “Ja sam za ples”, “Čuješ li me, jel ti drago”, “Milena”, “Tonka”, “Najdraže moje”, “Ne budi me mati”, “Neveni žuti, žuti”, “Ključ je ispod otirača”, “Sjećam se još”, “Tako je malo riječi palo”, “Šu-šu”, “Obriši suze, generacijo”, “Budi uvijek blizu”, “Hoću li znati”, “Bilo mi je prvi put”, “Pazi da ne nazebeš”, “Noćas umiru stare ljubavi”, “Poslije svega”, “Još te volim”, “Bilo gdje da si”, “Sjeti se”, “Pričaj mi o ljubavi” i druge pjesme Fosila još će se dugo, dugo slušati i voljeti.

image
Rajko Dujmić
Damir Krajač/CROPIX

Pitanje je tko ih danas ili sutra može naslijediti na nekom sličnom ravnovjesju komercijalne i kvalitetne zabavne i pop glazbe.
U tom “presjeku” najvećih hitova i najljepših pjesama Novih fosila, pretežito “skinutih” s niske albuma koji su od 1978. do 1993. godine, jedan za drugim, postizali platinaste i dijamantne naklade sadržan je i “zlatni rez” hrvatske zabavne i pop glazbe tog perioda. Paradoksalno, Dujmić je s Fosilima taj rez, kojim je na fascinantan način pomirivao najviše komercijalne i tržišne dosege s ukusom i kvalitetom, ostvarivao u doba u kojem je hrvatska zabavna glazba uglavnom počela ponirati u neukus i banalnost, miljama ispod one kvalitativne razine na kojoj je bila od kasnih 50-ih do sredine 70-ih. Bilo je i drugih koji su pokušavali i uspijevali zadržati kvalitetu ili pomirivati izražen njuh za tržišnost i dobru mjeru za ukus, no Lima je u tome bio najveći ili barem jedan od dva-tri najvještija. Pri tome mislim na Dujmića i kao autora i kao predvodnika jednog nevjerojatno uspješnog sastava s kojim je godinama rasprodavao dvorane diljem bivše Jugoslavije i niza drugih zemalja. Još nešto važno, znao je na vrlo lijep način pomiriti glazbeni sjever i jug Hrvatske, miteleuropski i mediteranski štih.

I baš iz tog razloga smatram da su Novi fosili u nas imali ulogu i status kakav je na “zapadnom” tržištu imala ABBA. Premda su uloge u ta dva sastava bile nešto drugačije podijeljene, prvenstveno zato što nisu, osim u kasnijoj i manje bitnoj fazi Novih fosila, imali dvije pjevačice istovremeno nego je jednu (Đurđicu) zamijenila druga (Sanja) i što je Dujmić bio dominantni autor glazbe koji se oslanjao na stihove “vanjskih suradnika”, dok su te dužnosti u ABBA-i ravnopravno dijelili Benny Anderson i Björn Ulvaeus, nemoguće je ne zamijetiti melodijske i aranžmanske sličnosti između ABBA-e i Novih fosila. U toj usporedbi ono najvažnije je da Lima nije kopirao Bennyja i Björna, nego se na “svom tržištu” ravnopravno nosio s njima i izražavao vlastiti rafinman koji je također bilo nemoguće kopirati, a da se onaj tko bi tako nešto pokušao gadno ne oklizne.

Opet, i u tome je jako bitan bio doprinos svakog od ključnih članova Novih fosila za koje bi se moglo reći da su petnaestak godina bili i mjerna jedinica za dobar građanski glazbeni ukus u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, odnosno benchmark zabavne glazbe iz “dobrih, starih vremena”. Da je drugačije, bismo li se sad toliko bavili Rajkovom neprolaznom glazbenom ostavštinom? Sumnjam. Gotovo da bi se moglo reći da je fina familija bila ona u čijem je domu bila barem jedna ploča Novih fosila, dobar restoran u kojem si čuo neku njihovu pjesmu, a solidna radio stanica ona koja se ne bi spuštala ispod razine Novih fosila.

Ponavljam, kad god bih na radiju u autu čuo neku njihovu pjesmu, nikad ne bih promijenio frekvenciju nego lagano zapjevušio i uživao u vožnji, a to je ono po čemu se mjeri kvaliteta nekog pop autora i nekog pop izvođača.

Stoga, iako je moj dominantni glazbeni ukus drugačiji, dok pišem ove retke i preslušavam četverostruki album “Uvijek blizu - Antologija”, doista ne mogu reći da ne uživam u antologijskim dosezima tog sastava i njihovog glavnog autora, ma koliko povod za ovaj tekst bio tužan. Dapače, Novi fosili su jedan od onih rijetkih sastava domaće zabavne glazbe uz čije sam pjesme, htio ne htio, proveo dio tinejdžerskih godina pa ih dobar broj znam gotovo napamet. Neke od njih baš volim i ne sramim se to priznati, a jedino mi je krivo što to nisam, barem koliko me sjećanje služi, posve otvoreno priznao Rajku kao što sam u jednom razgovoru na tu temu lamentirao Kočišu.

I zbog toga mi se uvijek gadilo koliko su Rajka razapinjali po medijima zbog njegovih poroka i problema. Reći ću i ovo, da je toga bilo manje, možda Lima ne bi, ni metaforički ni bukvalno, skliznuo u provaliju. No jedno nitko neće moći osporiti, a to je da je barem pola svoje autorske karijere proveo na vrhu hrvatske i jugoslavenske zabavne i pop glazbe. E to mu nikad nećete moći oduzeti, kao što ni njemu ni Tutiću nitko nikad neće moći osporiti da je baš njihova “Moja domovina”, bila i ostala, najdecentnija i najpopularnija “domoljubna” pjesma. Ona i onakva kakva jedina, kad su posrijedi “domoljubne” pjesme, ima smisla. Bilo ih je još nekolicina, ali nijedna nije dohvatila takav status. Lima je fakat bio veliki.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:49