NULA 25 GODINA KASNIJE Na probama su skoro stradali u granatiranju Šibenika, zatim su u skloništu snimili legendaran album, koji je sad ponovno izdan

Sredina devedesetih, jedan dio zagrebačke mladosti sakupljao se na popularnom Tomislavcu. Nježnih godina, iščekujući roditeljsku milost i dopuštenje odlaska u mitsku Jabuku ili barem Lap, većinom smo se družili okupljeni na klupicama. Tamo se pričalo, upoznavalo, razmjenjivalo saznanja, poput recimo, kako suziti hlače ručno, iglom i koncem. Kitilo se amblemima - nizanjem kapica od upaljača na rub ruksaka ili jakne, bušile su se rupe po inače sasvim novim majicama, a uvijek je dobro došlo i ispisivanja zvučnih poruka na vidljivim mjestima. Torbe, đon tenisica ili recimo po odjeći. Koji god ste front odabrali, i poruku smislili, barem jedno A obavezno bi bilo uokvireno u O.

Pažljivo se birala boja vezica na martama, izbjegavao si one koji imaju bijele, a zašto i što su to skinsi? - Umjesto da vam objašnjavam pogledajte si film 'Romper Stomper' tamo je sve super prikazano', objašnjava 15-godišnja frendica. I stvarno je, 'Google' su tada bila kina, videoteke, fanzini, knjige i glazba. Razvijalo se kritičko mišljenje, poput recimo razočarenja novim albumom Hladnog piva - 'G.A.D.' je, nažalost, totalna komercijala i prosječnom 13-godišnjem alternativcu ne ispunjava očekivanja koja je postavio njihov prvi album 'Džinovski'.

Većina kaseta na kojima se dilala muzika imala je oznake Maxwell, TDK i Sony - to je bila i gruba kvalitativna hijerarhija ovog medija za pohranu, od najlošije do najbolje. Na tim kasetama skupljali su se albumi stranih i domaćih punk i alter bendova. A jedno ime koje se u tom zagrebačkom parku izgovaralo s gotovo svetim ponosom je Nula.

Kultni šibenski hardcore punk bend taj je status zaradio zahvaljujući svojoj žestokoj glazbi i beskompromisnim tekstovima. Ok, koji punk bend to nema? Ali u mnoštvu imena njihov album 'Pobijedimo laž' imao je status relikvije.

Petorica Šibenčana, i sami tinejdžeri, svoj demo materijal snimili su krajem 1993. godine, u konobi obiteljske kuće, koja je tih ratnih godina bila i sklonište. Na opremi upitnog podrijetla i kvalitete, sve uživo, napisali su na stranicama, stvoren je njihov doslovno 'underground' materijal koji su objavili 1994. na audio kaseti.

Niksa Stipanicev / CROPIX

Prvo izdanje objavljeno je uz 6. broj fanizna Glans Penissis, a reizdanje 1997. za nezavisnu izdavačku etitketu Humanita Nova. Album je doživio i licencna izdanja u Češkoj, Poljskoj i Japanu. Danas, 25 godina nakon prve materijalizacije njihove glazbe, ova petorka ponovno se udružila da bi, kako su napisali na svojoj stranici, 'konačno zaživjela u svom vinilnom, u ovom slučaju dvostrukom, izdanju'.

Svaki tehnički opismenjen pojedinac iz tog doba znao je važnost selotejpa i flomastera nazubljenog baš onako da se njime može pažljivo namatati i prematati kazeta. Sličnim su metodama snimili, album i izradili knjižicu s tekstovima i ilustracijama, koliki je posao uložen da se danas sve to digitalizira ne treba posebno opisivati.

Zbog toga su organizirali i mjesec dana crowdfunding kampanje nakon koje je Nula predstavila stari album u novom ruhu, tako da se 30 pjesama i više od 70 minuta glazbe može uz vinil od sada nabaviti i na CD-u, digitalni download kao i fanzin koje je izdao PDV records osim toga ih se može preslušavati na streaming platformama. Kraj kampanje i reizdanje obilježili su u Zagrebu i Šibeniku, a tim smo povodom razgovarali s članovima benda.

Nakon 25 godina album 'Pobjedimo laž' ponovno je izdan. Kako je došlo do te ideje?

- Prva ideja je uletjela kad smo shvatili da se puni četvrt stoljeća, odnosno 25 godina od prvog izdanja, što nije brojka za zanemariti. S obzirom na to da je album sniman uživo na audio kasete, prvo je trebalo potražiti mastere. Ispalo je da su sačuvani u dobrom stanju i da je materijal tehničke kvalitete da se može zapisati na vinil i CD. Taj album, je do sada bio objavljen dva puta na kaseti, vezao je i ostao u sjećanju čitave jedne generacije. Tko zna koliko se primjeraka još umnožavalo s kasete na kasetu, gdje je većina pritom dobila kopiju kopije neke loše snimke, s ništa boljom kvalitetom popratnog materijala. Tu se radilo o knjižici, fanzinu, ili tzv. bookletu, koji je sadržavao tekstove pjesama, popraćene ilustracijama danas najpoznatijih domaćih tattoo majstora, pored kreativnosti nas samih članova benda.

Nakon što smo utvrdili da su snimke sačuvane, i dovoljno dobre kvalitete za otisnuti na nove i željene medije, i pronalazak samih originala knjižice s tekstovima, presudio je našoj odluci da reizdanje i realiziramo. Zato što se radi o danas već zaboravljenoj tehnici i formatu, i koji se može uskladištiti kao muzejski primjerak, iz vremena prije postojanja kompjutera, scannera i interneta, i kada si sve zamišljeno morao napraviti vlastitim rukama. Knjižica od 32 strane tako prati vinilno i CD izdanje albuma, dok je objavljeno i kao zasebno tiskano izdanje s tvrdim koricama (36 strane A4 formata).

Tim povodom pokrenuli ste i crowdfunding kampanju, koliko vam je pomogao i za što ste točno prikupljali novac?

- Za crowdfunding smo se odlučili da postojeće, siromašne, budžete nezavisnog izdavaštva ne opterećujemo bendom koji nije aktivan više od desetljeća. Ipak, vjerujući u njegovu kvalitetu i težinu, nismo sumnjali da će biti zainteresiranih koji će participirati u podršci, što se kroz kampanju i dogodilo. Kampanji je bio cilj prikupiti sredstva primarno za reizdanje na ploči, što bi u potpunosti uspjelo da se radilo o standardnom izdanju, a u slučaju ovako luksuzno upakiranog (dvostruki 200g vinil, knjižica 32 str. A4, poster, download card), uspjeli smo sakupiti većinu potrebnih sredstava, što smatramo velikim uspjehom, pozdravljajući i zahvaljujući se svima koji su sudjelovali. Izdanje je objavljeno 1. prosinca, uz spomenute formate, tu su i oni aktualni za download i stream, dok su ostali perkovi kroz crowdfunding kampanju nudili razne pakete, i s dodatnim merchandiseom, tipa različitih vrsta majica, čija prva tura je u startu razgrabljena, i već radimo nove.

Na kraju je dakako presudilo i to što smatramo da se radi o bogato sadržajnom, kvalitetnom i kultnom ostvarenju prve faze domaćeg undergrounda, da se na takva izdanja danas nailazi vrlo rijetko u svijetu uopće, kao i da je, nažalost, tematika samog ostvarenja danas još uvijek i itekako aktualna.

Pošto je dio bend aktivan i prati scenu, te se bavimo i izdavaštvom, crowdfunding kampanja bila nam je interesantna i kao tip sociološkog istraživanja, koja je pokazalo očigledno; da novih klinaca koje zanimaju ovakvi, 'zastarjeli' mediji, ili ovakav tip buntovničkog punk benda više baš i nema. Ali da je većina ljudi i naših prijatelja s kojima smo se družili na koncertima prije 20 i više godina, još tu negdje, u smislu da prate zbivanja. A da su tamo negdje daleko, kad pričamo o trenutnoj lokaciji.

Album ste snimali u podrumu obiteljske kuće koja je bila i sklonište. Kako je to izgledalo?

- Prethodno smo imali probe u prostoru neposredno pored, koji je bio prizemna prostorija garažnog tipa, nedavno prije toga adaptirana u videoteku. Kako je opća opasnost zbog napada koji su se događali povremeno, ali u kontinuitetu, trajala nekoliko godina, škola se baš nije i održavala svirali smo gotovo svakodnevno. Prostorija je imala nekoliko staklenih prozora i kako je bila podno obiteljske kuće, sva sreća da se mama našeg pjevača redovno spuštala da ih otvori. Jedne večeri bio je poprilično gadan napad na grad, kojeg od buke sviranja nismo čuli, već je detonacija najbliže eksplozije silom rastvorila prozore. Svi smo se bacili na pod, a da prozori nisu bili otvoreni, vjerojatno bi nas krhotine stakla sasjekle. Hvala ti još jednom, mama Branka. Kad smo izletjeli iz prostorije vidjeli smo da se upravo dogodio napad na središte grada, gdje je u radijusu od par stotina metara oko nas palo tucet VBR-ova, onih povećih raketa, a sve oko nas je gorjelo.

Privatni album / Nula

Nakon toga smo se prebacili u spomenuti podrum obiteljske kuće, što je u biti bila konoba s dvije razine pod zemljom, gdje smo kao bend zauzeli onu donju, i nastavili svirati dan za danom, barem po tri sata dnevno. Istovremeno bi se otac pjevača natjecao s našom bukom, pokušavajući odgledati 'Dnevnik', što je bilo očito u pauzama naših pjesama, kad je iz susjedne prostorije dopiralo treštanje TV-a s maksimalnom glasnoćom. Probe smo pokušali održavati i tijekom redukcija struje putem agregata, ali nismo uspijevali, jer je zvuk njegova motora izbijao kroz zvučnike pa je to bilo nemoguće.

Kako se kroz kampanju spominjalo, oprema na kojoj smo svirali, bila je 'upitne kvalitete i porijekla'. Samu opremu benda za sviranje: gitare, bubnjeve, pojačala, smo skrpali sa svih strana, kako je god tko znao i umio.

Oprema za snimanje je već bila druga priča. Kao pankeri smo se, uz metalce, hipije, rockere, itd., skupljali svakodnevno u šibenskom parku, (danas Roberta Visianija). Ako bi padala kiša, a para se ne bi imalo, prebacivali bismo se ispred natkrivenog ulaza osnovne škole Sime Matavulja (danas Fausta Vrančića). A ukoliko bi imali para, otišli bi na pivo u susjedni Dom JNA (danas Gradsku knjižnicu), koje je bilo među jeftinijima u gradu. Tamo su se svakog vikenda održavale gaže, nerijetko i svadbe, bend je svirao na malom razglasu, koji je datirao tko zna od kada. Početkom rata, građani su s Poljane masovno i kamenjem demolirali zgradu, a neki šibenski huligani ukrali spomenuti razglas, kojeg smo onda od njih otkupili, za simboličnih dvjestotinjak njemačkih maraka.

Radilo se o i više nego rabljenom 8-kanalnom mono mixeru, djelomično neispravnom. Putem njega smo snimali sve uživo na kazetni deck, kojeg nam je posuđivao stariji brat pjevača. Bili smo toliko jadni, da nismo imali niti nove kasete, što smo ustvrdili pronalaskom master kaseta, koje su zapravo bile presnimljene na već nešto postojeće. Za pjevače smo nekako uspjeli nabaviti, posuditi dva 'prava, metalna' mikrofona, dok su ostali bili oni plastični, najjeftiniji, gotovo kao dječje igračke koje dobiješ kad kupiš prašak za rublje, i slično. Njih smo lijepili selotejpom na stalke za koje smo sami napravili nacrt i dali izraditi kod tokara. Nakon što smo snimili neku od pjesama, ista oprema koju smo koristili za snimanje, nije bila najbolja za provjeravanje snimljenog i reproduciranje, pa smo opet upadali kod pjevačevih roditelja, preslušavajući snimke na obiteljskoj hi-fi liniji u dnevnoj sobi.

Pošto se radi o 30 pjesama, i više od 70 minuta materijala, snimali smo u više navrata, i kroz nekoliko tjedana, dok bi kroz čitavo vrijeme opremu za snimanje i mikrofone ostavljali namještene, i na istim pozicijama…

Korupcija, rat, profit, to su bili problemi početkom devedesetih kada ste ih i opjevali. Međutim, stanje u zemlji je takvo kao da nije prošlo 25 godina, što se i vidi na YouTubeu pod vašim pjesmama pronalaze se komentari novog datuma: 'Dijagnoza ove države'. Slažete li se?

- Slažemo se, nažalost. Nismo sigurni koliko je promocija reizdanja punk kasete od prije 25 godina dovoljna težina da nam da prostora i za komentiranje aktualnih društvenih zbivanja. Ali kad već o tome pričamo, u nekim situacijama zaključujemo da je još i gore nego kad smo bili kreativno najaktivniji, i o tome pjevali, unatoč ratnom sukobu koji je tada trajao. Neke od situacija su bolno identične već na prvu. Primjerice pjesma ‘Radnička kravata’, pored čijeg teksta u pratećem bookletu stoji naslov, odrezan iz jednog od dnevnih tiskanih izdanja Slobodne Dalmacije 1993. godine, i koji kaže: 'Pretvorba građana u socijalne slučajeve teče bez zastoja'. A reizdanje izlazi u vrijeme štrajkova prosvjetara, čije dostojanstvo je svedeno na minimum, i to taman nakon što su isto otpočeli i završili medicinski djelatnici. Ponavljamo da je aktualnost sadržaja jedna od stvari koja je presudila da se reizdanje objavi. Uključujući i ine anti-ratne tekstove i poruke, u svijetu gdje je rat i dalje najunosniji biznis, i na koje i dalje i sve više pozivaju moćnici velikih sila željni dominacije.

Osim tematika koje su podudaraju aktualnošću još iz tog doba, u zadnjih 25 godina su se stvari očigledno i itekako promijenile, stvorivši i neke nove situacije koje ne obećavaju. Povijest se ponavlja, ne učimo na istim greškama, i ne znamo zastrašuje li više - ono što smo najavljivali da bi se moglo dogoditi u slučaju da se ne brane temeljna civilna prava i slobode pojedinca - ili tehnologija koja, za razliku od ljudske svijesti, hiper napreduje, pri čemu smo zatrovani gomilom nepotrebnih informacija, na inim društvenim mrežama, i aplikacijama, koje nas sustavno poglupljuju. Ne ostavljajući dovoljno vremena te gotovo u potpunosti iz naših života isključuju spontane društvene interakcije, procese istraživanja, čitanje sadržaja s razumijevanjem, provođenje istih kroz praksu…, čineći nas na takav način lutkama za još lakše manipuliranje.

Šibenik, nekad ga se gledalo kao 'grad slučaj', sada se uspio izdignuti iz tupila - barem se tako čini izvana. Što je bilo presudno? Može li se taj recept primijeniti i u ostatku Hrvatske?

- Ne znamo postoji li nekakav poseban recept, niti većina članova benda, nas tri od pet, ne živi stalno u Šibeniku pa možda nemamo osnove ni govoriti. Ali nešto su opće poznate činjenice. Kad smo odrastali Šibenik je bio gotovo industrijski grad, s nekoliko povećih tvrtki u kojima je radila većina stanovništva: TLM, TEF, Revija, Poliplast, itd... Rat i posljedične situacije presudile su većini od njih pa je i većina ljudi ostala bez posla, dok je grad upao u depresiju i trebao pronaći snage i viziju za pronaći to 'novo' svijetlo na kraju tunela. Gdje pri preorijentiranju na turizam, klima, zemljopisni položaj te prirodne ljepote dakako znatno pomažu i olakšavaju.

Što se zbivanja u kulturnom kontekstu tiče, poučeni iskustvima, mišljenja smo da je poželjno da se u maloj sredini, u kojoj se određene stvari vrte u krug, a suradnici i konkurenti kvalitetno ne komuniciraju, pojavi inicijacija izvana, koja će pokrenuti i povezati određene stvari. To se u slučaju buđenja grada kakvom svjedočimo, uz dužno poštovanje svim akterima, u dobroj mjeri dogodilo i zbog dolaska Hrvoja Jelkovića i Artim produkcije, koja je prije nekoliko godina organizirala Terraneo festival. Taj festival omogućio je dolazak kritične mase festivalske publike, mlađe generacije, iz raznih dijelova regije i svijeta, pri čemu se dogodila nužno potreba razmjena iskustava, koja rezultira motivacijom i katapultiranjem društveno-kulturnih aktivnosti. A Hrvoje se pritom zaljubio u Šibenik, ostao živjeti i zasnovao obitelj u gradu, primjenjujući isti pristup i metode kroz svakodnevni rad kluba Azimut i nije jedini takav primjer.

To je jedini grad na obali (uz Dubrovnik) koji nema 'cajke' u centru i cijelo vrijeme ima jaku underground scenu, bar za ono malo ljudi što je ostalo. Koja je tajna?

- Cajke nisu problem kao glazba, već kad takav pristup životu postane dijelom mentaliteta, za što nismo sigurni da ne postoji ni u Šibeniku. Ali dobro, možda ne u takvoj mjeri kao u nekim drugim sredinama. Put kojim se tako nešto ostvaruje je ako postoji strategija koje ima dugoročniji cilj i koja ima tijelo i odgovorne ljude koji se o takvim stvarima brinu. U Šibeniku se to ponajprije reflektira na postojeće kapacitete, koji su poprilično ograničeni, pogotovo u špici sezone. U tom smislu, i s obzirom na njegovu ljepotu i atraktivnost, dobro je da Šibenik ne igra na svaku kartu popularnog i potrošačkog, već da traži više konceptualna rješenja, kako bi što kvalitetnije i s isto takvim pratećim sadržajima popunio kalendar događanja i postojeće kapacitete.

Konkretni primjeri mogu biti da npr. već postoji radijski festival u susjednim Vodicama koji dovodi estradne zvijezde, a da Šibenik u tom smislu ima festival šansone, koji čini jedan originalan sadržaj, posvećen nasljeđu kraja i prikladan staroj gradskoj jezgri. Ili to da Split ima jedan, ogroman, i međunarodno popularan festival, kao domaću franšizu u vlasništvu stranih promotera, dok Šibenik ima čitavu sezonu manjih, konceptualnih i specijaliziranih festivala u organizaciji lokalnih promotera koji zadovoljavaju javne potrebi u kulturi, a istovremeno surađuju i s ostatkom svijeta…

Što radi najbolji hrvatski pankerski bend svih vremena danas?

- Opa, hvala na komplimentu! Vokal Mitre živi i radi u Splitu, vokal Ranko i gitarist Mihovil u Šibeniku, basist Jordan i bubnjar Vedran u Zagrebu. Poslovi kojima se bavimo kreću se od kameno klesarskih, soboličilarskih i vodoinstalaterskih, preko izrade i postavljanja svjetlećih reklama, do organizacije i promocije događanja na nezavisnoj sceni. Hobiji su raznorazni i također multidisciplinarni. A nekad sve to prijeđe i u 'multitasking multitaskinga'.

Ima li ikakve scene u Hrvatskoj? I tko je čini?

- Pa, dakako da je ima, ali ponavljamo da su se stvari promijenile, u odnosu na to kako je bilo pokrenuti i imati punk bend na sceni početkom devedesetih. Kad nakon toliko godina i dalje ostaneš u tome, shvatiš da je taj 'punk' o kakvom pričamo zapravo najbolji ako takva razmišljanja primijeniš kroz svakodnevni život i da je to puno više od adolescentskog hira ili buke u kojoj dominiraju riffovi s tri akorda i brzi ritam.

Nerijetko spomenemo da smatramo da je i najbolje što postoji u našoj zemlji poteklo s underground punk scene devedesetih, ne samo što se tiče glazbe, već šireg spektra kulturnih aktivnosti i inicijativa u civilnom sektoru društva. Bilo da se radi o filmu, kazalištu, literaturi, borbi za ljudska i životinjska prava, zaštiti prirode itd. U takvim inicijativama ćete vrlo često sresti one koji su bili pankeri devedesetih ili su to još uvijek.

A nije da nema ni bendova, samo u zadnje dvije godine svjedočimo možda ponajvećem broju izdanja domaćeg punka objavljenog na pločama: FNC Diverzant, Kurve, ESC Life, Ponor, Pasi, Pasmaters, Mašinko, Kevlar bikini…, reizdanja; Anti otpad, KUD Idijoti, Paraf, FOB, Deafness By Noise...

Gdje je mladost, gdje su nasljednici?

- Možda je manje novih bendova, ali i zbog toga što se neki novi klinci danas ne pale toliko na gitare i bubnjeve, već svoju kreativnost razvijaju u svom sobnom studiju, producirajući hip-hop, dubstep, drum’n’bass ili techno. Moguće je da 'sukob' generacija zbog brzog napretka tehnologija bude još izraženiji, nego što je to bilo u slučaju nas i odnosa s našim roditeljima, koji uglavnom nisu imali pretjerano razumijevanja kad se u ta vremena postajalo punkerom.

Tu ne možemo biti prepametni i sa sigurnošću tvrditi određene stvari, nego vjerovati da će novi klinci naći svoje načine i kanale kako se manifestirati, oni već pričaju nekim svojim jezicima, a razloga za bunt dakako i dalje ima, kao što smo već zaključili.

U tom smislu je brz razvoj tehnologija otežavajuća okolnost, jer otima dominantnu količinu vremena mladih ljudi na nepotrebne informacije i virtualne avanture, dok ih defokusirane ostavlja s gubitkom stvarnih znanja i iskustava. Ljudsko društvo poglupljuje samo iz činjenice da se danas tijekom velike nužde bulji u Instagram i aplikacije, a nekad su se čitale knjige, spremali ispiti, ili barem čitali stripovi.

Iz crowdfunding ponude, istaknula se vožnja vlakom s cijelim bendom, čija je to ideja i ima li zainteresiranih?

- Mi nismo toliko putovali vlakom, obzirom da je Zagreb bio najčešće odredište, dok se vlakom do njega nije moglo jer je pruga prolazila kroz okupirana područja. Prije nego što smo uspjeli dobiti vozačke te nabaviti neki auto ili iznajmiti kombi, uglavnom smo putovali autobusima. U ratna vremena preko otoka Paga, na trajekt Prizna-Žigljen, pa dalje preko Senja, Josipdola i Karlovca do Zagreba. Nekad je to znalo potrajati satima, a ponekad i danima, kad bi zbog orkanske bure autobus negdje zapeo na cesti.

Ipak, u vremenu prije toga, svima su putovanja vlakom ostala u dobrim i uglavnom pozitivnim sjećanjima. Čak smo i mazohistički uživali u onoj točki kad skoro dođeš do cilja, a vlak za Split te izbaci u Perkoviću i onda čekaš na stanici dok se ne prebaciš u vezu za Šibenik, u vagonima s drvenim klupama iz vremena divljeg zapada.

Niksa Stipanicev / CROPIX

Sama ideja je naša, ali ponuđen je po iskustvima najuspješnijih kampanja koje sugeriraju da se ponudi takav nekakav zezantski perk, koji će privući dodatnu pažnju. Kojeg će zainteresirani ili protumišljenici spominjati i isticati u javnom prostoru komuniciranja, čineći tako dodatnu reklamu samom projektu.

Dakle, za najveće pratitelje i poklonike benda ponudili smo samo dva perka koja su uključivala vožnju s članovima benda vlakom, u kupeu, po principu pet osoba iz benda + jedna osoba koja uplaćuje perk, na relaciji Šibenik-Zagreb (i natrag). Kasete smo prodavali po svega 15 kuna, nismo očekivali da će netko uplatiti iznos šest karata za vlak koji je prelazio 1000 kuna, ali protivno očekivanjima javio se određeni broj zainteresiranih. Svi su s trenutnim adresama u inozemstvu i dalje zainteresirani ostvariti ideju pri posjetu doma.

Koji su daljnji planovi benda, koncerti, gdje vas se može vidjeti, čuti, kupiti ploču?

- Nikakvih planova u početku nije bilo, htjeli smo zaokružiti jedan dio svog života, ponovno objaviti kasetu na novim nosačima zvuka i u izvornom obliku kvalitete, kakvu radi tadašnjih okolnosti i nemogućnosti dosad nismo mogli. Nismo zanemarili ni interes koji i dalje postoji, upiti stižu prema bendu kroz godine i u kontinuitetu, iako smo neaktivni.

Dupla ploča, CD, fileovi za download i stream, fanzin, majice itd. mogu se pronaći online na stranicama benda ili izdavača. Osim online može se pronaći u distribuciji, kroz lanac postojećih CD shopova i dućana s pločama te na još ponekim mjestima.

Od kada je najavljeno reizdanje, mogli smo zaprimljenim pozivima popuniti dobar dio kalendarske koncertne godine. To smo doživjeli kao veliki kompliment, ali i motivaciju te odlučili da nećemo 100 posto nastaviti svirati, ali da ćemo barem pokušati - živi bili pa vidjeli!