PIŠE INOSLAV BEŠKER

O novogodišnjem derbiju filharmoničara: Završio je ne baš trijumfalno za Mletke. Osim u jednom detalju

 Dieter Nagl/Afp/Profimedia
Nije bilo, prethodno, ni pljeska koji bi pozivao na dva ritualna bisa. Taj je aplauz zamijenjen govorom dirigenta

Radetzky-Marsch Bečkih filharmoničara iz bečkoga Musikvereina ove je godine odsviran bez entuzijastičkog ritmičkog pljeska publike u dvorani – naprosto zato što je ondje nije bilo, covidu dragome hvala.

Nije bilo, prethodno, ni pljeska koji bi pozivao na dva ritualna bisa. Taj je aplauz, nakon Furioso polke, zamijenjen govorom dirigenta. Budući da je dirigent bio Riccardo Muti govor je bio dug, banalno predvidiv poput stote kolumne na istu temu, zapravo nepotreban. Ne zato što je Muti Talijan, jer imali smo suzdržanih velikana, poput i te kako temperamentnog Toscaninjja, De Sabate, neprežaljenog Abbada, nego zato što je narcis. Na više mjesta je ubio dinamiku u korist efektno koreografirane dirigentske geste.

Kad je na podiju plesuckao iritantni Sergiu Celibidache, bilo je dovoljno zatvoriti oči – i muzika je bila tu. I danas je bilo dovoljno zatvoriti oči – a Muti je i dalje bio tu.

Da ne budemo nepravedni: to je dirigent koji beskrajno mnogo zna, kadar filološki raščlaniti pojedine detalje koje možda nitko prije njega nije tako shvatio. Slušao sam snimke Toscaninijevih pokusa, imao sam prilike gledati i slušati pokuse von Karajana, von Matačića, Papandopula, Bernsteina; svaki se od ostalih razlikovao kao Nebo od Zemlje. Vjerojatno se samo od von Karajana tu moglo naučiti više (neponovljivo mi je bilo kako je don Giovanniju objašnjavao kako frazirati „Io ti voglio… sposar“ i kako je Cherubinu predočio napaljenog adolescenta, jer bio je čovjek teatra, makar me nije zanosio poput Bernsteina, katkad nepreciznoga ali s dušom; Arthur Rubinstein je jednom rekao: „Ovi mladi sviraju ama baš svaku notu, to je tako dosadno!“).

Pljesak nije ipak izostao. Globalizacija je prejahala covid. Publike nije bilo u Musikvereinu, ali je pratila bečki Novogodišnji koncert iz više od 90 zemalja. Od toga je njih oko 7000 bilo vezano on line s bečkim Glazbenim zavodom i moglo pljeskati, a taj pljesak, uz mozaik ne baš jasnih likova, stigao je i u Beč i do naših televizora.

U Italiji kasnije nego drugdje, kao i ostalih godina, jer za razliku od većeg ostatka svijeta, koji je još Willi Boskovsky od 1955 naviknuo na novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara, Rai gura koncert iz mletačkog La Fenicea, uskrslog iz pepela poput feniksa po kojemu se zove.

Daniel Harding je ondje ravnao kućnim zborom i orkestrom precizno i ne baš nadahnuto. Prvi dio, uvijek striktno orkestralan, pripao je slavljeniku Beethovenu sa Četvrtom simfonijom. U drugome dijelu, opernome, Xabier Anduaga, baskijski lirski tenor, pokazao je da nakon Luciana Pavarottija i Juana Diega Flóreza, još jedan tenor zna otpjevati onih devet visokih C za redom u Kćeri pukovnije jednostavno i bez vidljiva napora. Ali to jamačno nije najdojmljivije što je ostalo za Donizettijem. Da, i Mleci imaju svoja dva fiksna bisa: Va, pensiero iz Nabucca i napitnicu iz Traviate, u kojoj su svoju zadaću otpjevali Rosa Feola i Xabier Anduaga.

Tako je derbi završen. Ne baš trijumfalno za Mletke. Osim u jednom detalju.

Svi svirači, svi zboristi i dirigent Harding nosili su maske. Solisti su svoju skidali samo kad bi se već popeli na podij, daleko jedno od drugoga i od svih ostalih. Možda i nije bilo nužno, ali je pokazivalo stanovito poštovanje spram svih fanova te glazbe koji bez maski ne smiju nos pomoliti izvan svoga stana.

U Beču ne. Nitko nije nosio masku. Ništa nije ometalo Mutijev scenski performans.

S druge strane, samo smo iz Beča mogli čuti glazbu nekoga našega. U ovom slučaju rođenog Splićanina, koji je odrastao i stekao glazbeno obrazovanje u Zadru, kasnije stigao u Beč i ondje izmislio bečku operetu. Od svih naših skladatelja i danas je najizvođeniji u svijetu. Ali nije bio etnički prikladan, pa se pravimo da nije odavde. U Beču je prilagodio ime kao što se poslije radilo u Hollywoodu, pa je poznat kao Franz von Suppé. Drugi dio koncerta počeo je njegovom izvanrednom uvertirom Pjesnik i seljak. Muti ne bi bio Muti da joj nije ubio dinamičke raspone, ali svejedno je zvučala sjajno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:32