SJAJNI NOVI ALBUMI

OBRAČUN JACKA WHITEA I DANA AUERBACHA KOD NEŠVILSKOG ROCK KORALA Ne trpe se, a njihov sukob nastavio se i kroz nedavnu objavu novih potentnih albuma

Dan Auerbach i Jack White
 Profimedia, Alamy, SIPA USA
 

Tijekom ove dekade postalo je razvidno kako rocku ponajviše manjka grandioznosti, komercijalnosti i spektakularnosti, a to je bitno drugačija situacija od one u kojoj su opravdanu pobunu izveli uzbudljivi i od srednje struje odmaknuti punk ili grunge bendovi.

Pojednostavljeno, danas je u rocku subverzivnije (p)ostati mainstream rock izvođač visokog komercijalnog dometa, kakvom teže i The Black Keys i The Raconteurs, nego biti alternativan samo alternative radi.

I kako su Foo Fighters i Pearl Jam uspješno prevalili put od alternative do ponajvećih američkih classic-rock bendova svih vremena, a da nisu izgubili na ugledu i smislu postojanja, tako je i tranzicija The Black Keysa i Jacka Whitea od garažnih blues-punkera iz garaže u stelarne rock i pop hitmejkere itekako imala smisla.

Zarazni ritmovi

Neosporno, i danas obožavam rane albume The Black Keysa usustavljene po uzoru na stare bluzere poput R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha te radove Jona Spencera, no ipak je i meni zanimljivije gledati kako u petnaestak minuta rasprodaju Madison Square Garden, postižu multiplatinaste naklade, dobivaju čak i Grammy nagrade te osvajaju široku publiku zaraznim ritmovima i rifovima kakvima obiluje i njihov deveti album “Let’s Rock”; objavljen pet godina nakon psihodeličnog “Turn Blue” prije kojeg su se među zvijezde vinuli s antologijskim “El Caminom” i “Brothers”. Dakle, nije sporno to što na “Let’s Rock” čine The Black Keys, nego što takvih rock izvođača danas nema više, ali sreća je što se njihov novi album pojavio u isto vrijeme kad i povratnički “Help Us Stranger” The Raconteursa na kojem se Jack White i Brendan Benson također ne libe kroz rock provlačiti pop melodioznost kakvoj je teško odoljeti, odnosno malo nakon pop albuma “Western Stars” Brucea Springsteena kao arhetipskog rokera pa i filmova o rock’n’roll danima Queena i Eltona Johna koji su poharali kinodvorane. Stoga se i “Let’s Rock”, nazvan prema posljednjim riječima ubojice Edmunda Zagorskog, “sprženog” 1. studenoga 2018. godine u Tennesseeju na električnoj stolici, uklapa u doprinos ozabavljenja i ozdravljenja rocka.

Mlaki nastup

Dan Auerbach kaže i da je “Let’s Rock” osmišljen kao “hommage električnoj gitari” pa tim albumom, caruju rifovi i ritmovi kojima The Black Keys podsjećaju na zlatne dane ZZ Topa, Led Zeppelina i AC/DC, uz popičnost Fleetwood Maca, melodioznost Electric Light Orchestra i mekoću Eaglesa iz kasnih 70-ih, savršenstvo The Beatlesa, jednostavnost Creedencea i prašnjavost The Rolling Stonesa s konca 60-ih i početka 70-ih te opuštenost južnjačkog rocka The Allman Brothers Banda i blistavost glam-rocka T. Rexa. Premda svojedobni, mlaki nastup The Black Keysa na INmusicu nije bio ni blizu razvaljivanju pulske Arene od strane Foo Fightersa, novim albumom duo iz Akrona također poentira na zabavnosti i prijemčivosti kakvu premnogi rock bendovi danas izbjegavaju ili je ne znaju isporučiti jer su se zagubili u učmalosti indie-rocka nalik nekadašnjoj kompliciranosti prog-rocka.

Sličan put od detroitskog underground rock obožavatelja ranih i primitivnih blues i country snimaka do ponajveće američke rock zvijezde današnjice prošao je i Jack White.

Osim što je u međuvremenu upokojeni duo The White Stripes, kojeg je petnaestak godina držao s bivšom suprugom i bubnjarkom Meg White, dogurao do kultnog statusa jednog od najcjenjenijih, najuzbudljivijih i najutjecajnijih sastava prve dekade 21. stoljeća, drugu je obilježio trima solo albumima na kojima je šarao od bluesa do funka.

Svako toliko javljao se i s izdanjima benda The Dead Weather da bismo nakon jedanaest godina napokon dočekali i treći album The Raconteursa u kojem autorske, pjevačke i gitarističke dužnosti dijeli s Brendanom Bensonom. White je u Nashville u kojem ima studio, diskografsku kuću i dućan s vinilnim LP i singl pločama Third Man Records, stigao godinu dana prije Auerbacha i Carneyja. Godinama im je išlo na živce uspoređivanje The White Stripesa i The Black Keysa od strane medija, pogotovo Whiteu koji smatra da ga Auerbach konstantno kopira. Sukob je eskalirao kad je prvospomenuti iz svog nešvilskog studija 2012. godine izbacio potonjeg, a tri godine kasnije White je odbio da mu djeca pohađaju istu školu s Auerbachovom djecom jer “ne bi mogao podnijeti da na roditeljskim sastancima sjedi uz tog šupka”. Ulje na vatru dolila je foto-model i pjevačica Karen Elson kad je za koproducenta svog drugog albuma “Double Roses” iz 2017. godine odabrala Patricka Carneya, bubnjara The Black Keysa dok je njezin debi “The Ghost Who Walks” 2010. godine producirao i objavio tadašnji joj suprug Jack White od kojeg se nešto kasnije razvela.

Slučajno ili namjerno

Nije sukob između Whitea i Auerbacha poprimio razmjer nekoć otvorenog rata između Oasisa i Blura, no Nashville nije tako veliki grad da se njih dvojica ne bi susretali i nadmetali.

Pa tako i svojim albumima, a i onima drugih izvođača koje produciraju ili objavljuju jer svaki ima svoj studio i svoju izdavačku kuću. White spomenuti Third Man Records, a Auerbach svoj Easy Eye Sound. Slučajno ili namjerno, The Raconteurs su treći album “Help Us Stranger” objavili samo tjedan dana prije devetog albuma “Let’s Rock” The Black Keysa.

Dospio je do prvog mjesta američke liste najprodavanijih izdanja pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li isto poći za rukom i The Black Keys, no za rock bi bilo sjajno da bude baš tako. Slučajno ili namjerno, i ovaj put ima razloga za usporedbu albuma iz portfelja Whitea i Auerbacha jer su i “Let’s Rock” The Black Keysa i “Help Us Stranger” The Raconteursa utemeljeni u postulatima “zlatne ere” rocka od kasnih 60-ih do kasnih 70-ih godina.

U oba albuma potkontekst je blues, ali i nesustezanje od pop refrena koje White i Benson ispucavaju poput revolveraša, a nešto slično čine i Auerbach i Carney, no tamo gdje The Black Keys idu u soul, southern i glam-rock, The Raconteurs zalaze u funk, bluegrass i garage-punk.

Stvar je tek osobnih afiniteta hoće li vam se više dopasti The Black Keys koje smo imali prigodu provjeriti uživo, ili The Raconteurs koje bi bilo lijepo premijerno ugostiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:28