WAYNE KRAMER

Odlazak osnivača legendarne grupe: Rijetko ste se, braćo i sestre, mogli susresti s takvom količinom ludila, ali i genijalnosti

Wayne Kramer 

 Goffphotos.com/Goff Photos/Profimedia/Goffphotos.com/goff Photos/profimedia
Seks, droge, rock’n’roll, radikalno ljevičarstvo, politički angažman, socijalna problematika, proto-punk, hipijevski snovi - sve se to prelamalo u zvuku i stihovima grupe MC5

Braćo i sestre, želim vidjeti vaše ruke, želim vidjeti revoluciju! Braćo i sestre, kucnuo je čas da shvatite jeste li dio problema ili dio rješenja! Braćo i sestre, treba vam pet sekundi da shvatite razlog postojanja na ovoj planeti? Braćo i sestre, tražim da svjedočite! Jeste li spremni svjedočiti? Tako nekako ide uvodna “propovijed” u “Ramblin’ Rose”, prvu pjesmu s prvog, live albuma “Kick Out The Jams” detroitske hippie-punk grupe MC5 iz 1969. godine. Otprilike pet sekundi treba vam i da prepoznate električnu gitaru netom preminulog Waynea Kramera bez čijeg je doprinosa nemoguće zamisliti punk, grunge i alter-rock te još tone i tone toga što se dogodilo u rocku od 1969. godine do danas. Bubnjar Dennis Thompson još je živ, ritam gitarist Fred “Sonic” Smith (suprug Patti Smith) umro je 1994., pjevač Rob Tyner 1991., basist Michael Davis 2012. godine, a sada nas je, zbog smrti od raka gušterače, napustio i Wayne Kramer, solo gitarist MC5 i vokalist u spomenutoj "Ramblin‘ Rose".

Rijetko ste se, braćo i sestre, mogli susresti s takvom količinom ludila, ali i genijalnosti kakvu su u brazde jedne LP ploče, konkretno albuma “Kick Out The Jams”, mada ni studijski “Back In The U.S.A.” i “Hight Time” nisu bili slabi, uspjeli utisnuti MC5. Ne znam ni sam koliko sam puta “Kick Out The Jams” preslušao kao klinac, možda tek nešto manje od “Fun House” The Stoogesa kao još jednog nevjerojatnog koktela ludila i genijalnosti, divljaštva i energije koji su oslobodili rock i doveli do (r)evolucije Ramonesa, Sex Pistolsa, The Clasha, Nirvane, White Stripesa, Queens Of The Stone Agea…

Seks, droge, rock’n’roll, radikalno ljevičarstvo, politički angažman, socijalna problematika, proto-punk, hipijevski snovi - sve se to prelamalo u zvuku i stihovima grupe MC5 na čijem je čelu s električnom gitarom čak više stajao Wayne Kramer nego s mikrofonom pjevač Rob Tyner. Bilo je i nešto crnačkog u Mc5, soula koliko i punka pa ne čudi da su bili sliski "Crnim panterama". Zanimljivo je i da je umjereniji “Back In The U.S.A.” producirao rock kritičar Jon Landau koji će koju godinu kasnije i tak osve do danas biti menadžer Brucea Springsteena. Nažalost, malo tko je u MC5, baš kao i u The Stoogesima ili The Velvet Undergroundu, uvidio budućnost rock’n’rolla kakvu je Landau ugledao u Bruceu Springsteenu, no budućnost će pokazati drugačije. Za sva tri spomenuta benda vrijedi da nisu prodali puno ploča, ali i da je gotovo svatko tko je kupio “Kick Out The Jams” MC5, “Fun House” The Stoogesa” i “Bananu” The Velvet Undergrounda kasnije osnovao rock’n’roll, punk ili post-punk bend. Velika je stavr bilai ako ste imali nezencuriranu verziju LP-a "Kick Out The Jams" u kojoj se čuje "Kick out the jams," lai ne "brother and sisters" nego "motherfuckers".

Nažalost, niti jedan od tih bendova nije dugo trajao, barem ne u inicijalnoj fazi, ali nemoguće je zanemariti koliko su toga donijeli zbog čega su se kasnije ipak ponovo okupljali - naročito MC5 i The Stooges - u nešto izmijenjenim postavama. Wayne je zbog dilanja droge sredinom 70-ih završio i u zatvoru na pet godina, a kasnije objavio i pet solističkih albuma od kojih valja izdvojiti “The Hard Stuff” iz 1995. godine kojim je potvrdio koliko je bio ključan i kao inspirator grunge-rocka.

U Zagrebu smo ga mogli vidjeti i čuti 2005. godine kad je u Tvornici kulture nastupio s inkarnacijom MC5 u kojoj su uz njega nastupili originalni basist Michael Davis i bubnjar Dennis Thompson, gitarist Gilby Clark(ex-Guns N‘ Roses), Handsome Dick Manitoba (nekadašnji pjevač newyorškog 70‘s proto-punk benda Dictators) i Lisa Kekaula (crnoputa pjevačica detroitskog soul-punk benda The BellRays). Naravno, da MC5 tada nisu više mogli biti razuzdani i divlji kao 1969. godine, ali moram priznati da sam na nekoliko pjesama ostao šokiran koliko su ta tri stara bandita i revolucionara bili žestoki i opaki nudeći nam rock‘n‘roll kao nešto suvremeno i radikalno, a ne tek kao nostalgični podsjetnik na mladost i dane u kojima se do daske konzumirala «sex & drugs & rock‘n‘roll» parola. Zbogom, brate Wayne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:30