ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

ODUŠEVIO MLADOŠĆU Violinist Ziyu He čist kao suza, ali nedostaje mu betovenovska dubina prkosa

 © Superbass / CC-BY-SA-4.0 (via Wikimedia Commons)

Još malo pa će inflacija violinskih koncerta u Zagrebu! U ovoj sezoni čuli smo ih već nekoliko u izvrsnim tumačenjima, a kako ih publika jako voli, možda će se pojaviti još koji. Šteta je samo da nisu bolje raspoređeni, no kako su organizatori različiti i ovise o terminima solista, a i ne čuju se baš međusobno, tako ponekad i zaredaju jedan za drugim.

Odmah nakon ruskog virtuoza Krylova u četvrtak, u petak 14. prosinca već je stigao novi, Kinez Ziyu He, koji je s Beethovenovim Koncertom u D- duru op. 61 programski slijedio Njemicu Isabelle Faust, solisticu na gostovanju Concertgebouw orkestra u studenom. 19-godišnji Ziyu He nastupio je uz Zagrebačke filharmoničare i dirigenta Hansa Grafa i oduševio - ponajprije mladošću.

Nije čak trebala ni usporedba s interpretacijom velike Faust, jer ona se zbog vremenske blizine koncerata nekako nametnula, da bismo nekadašnje čudo od djeteta na školovanju u Austriji pozdravili kao moguću svjetsku veličinu. Beethovenov Koncert ispit je zrelosti svakom guslaču solistu. Može se svirati korektno, dapače i tehnički besprijekorno, no ako nema iskustvene zrelosti, tada Beethovenov, kao i Brahmsov, violinski koncert ostaje negdje na površini i blista samo lijepim zvukom i virtuozitetom. Takav je bio i u izvedbi Ziyu Hea, čist kao suza, mekih kantilena i odvažne izvrsno školovane tehnike, ali mu je nedostajala nadgradnja, betovenovska dubina prkosa, i zanosa kojim je osobinama bonski majstor napuštao svijet bečke klasike. Bilo je pomalo čak i monotono uz začuđujuće spora tempa koja je diktirao maestro Graf već od početnih udaraca timpana.

Kakva su, pak, tempa trebala skladbi “Prosperova čaranja” op. 53 austrijskoga skladatelja Egona Wellesza ne znamo jer ovu skladbu Zagreb još nije čuo, a malo se kod nas zna i o njegovu autoru. Izvrstan iskorak iz tradicionalnih rasporeda bio je potez Filharmonije i dirigenta jer smo upoznali ne samo zanimljiv lik autora nego i doista dobru glazbu. Wellesz (1885.-1974.) je mnogo poznatiji kolegama muzikolozima kao uvaženi znanstvenik i prvi nositelj titule doktoranda na Oxfordu nakon Josepha Haydna koju možda nikada ne bi ni dobio da nije dolaskom nacizma kao uspješan austrijski skladatelj i muzikolog dijelom židovskoga podrijetla emigrirao u Englesku.

Simfonijska suita “Prosperova čaranja” iz 1938., posljednje djelo iz predemigracijskoga razdoblja, djelomice svjedoči o autorovu svojedobnom modernizmu koji međutim nikada nije do kraja slijedio onaj Schönbergova puta. Nije bio avangardist već prije pomiritelj starog i novog, što je i utjecalo na kasniji odbojni stav ISCM-a (Međunarodnog društva za suvremenu glazbu) u čijem je utemeljenju sudjelovao.

No danas ga je moguće motriti objektivnije kao vještog i umnog autora koji je nastavio veliku austrijsku simfonijsku tradiciju nalazeći inspiraciju i u literarnim predlošcima poput Shakespearea u “Prosperovom čaranju”. U nekoliko stavaka Wellesz slijedi junake Bardove najzagonetnije dramske priče “Oluja” koje odijeva bujnim orkestralnim koloritom, ponegdje reskim i oporim suzvučjima, a u konačnici ozračjem koji pristaje programsko-impresionističkom vokabularu.

Zagrebački filharmoničari i Hans Graf prionuli su ovoj zadaći zdušno otkrivajući mnogim solo istupima kao i zajedništvom zanimljivo i izvedbeno nimalo lako štivo, da bi poletnim “Carskim valcerom” op.437 Johanna Straussa ml. najavili svima dragi ugođaj plesnoga raspoloženja pri kraju još jedne godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:21