RICHARD HAWLEY

Ovaj nam pjevač ponovno kida srce u komadiće, tjera suze na oči, stvara knedle u grlu i ježi kožu...

Richard Hawley

 James Edmond/alamy/alamy/profimedia/James Edmond/alamy/alamy/profimedia
Jednoga dana Sheffield bi trebao dići spomenik Richardu Hawleyju jer nitko nije toliko lijepo opjevao toponime toga grada

Richard Hawley samo je dan mlađi od mene, no ta podudarnost najmanje je razlog zašto ga tako dobro razumijem i cijenim, a da taj kantautor iz Sheffielda to niti ne zna. Nije to ni neka tužna ljubavna priča između nas dvojice, o kakvima Hawley često pjeva na svojim albumima - nanizao ih je desetak od 2003. godine, malo nakon raspada njegova benda Longpigs i otkako se prvi put razišla grupa Pulp u kojoj je svirao gitaru - nego stoga što nikada nisam bio na njegovu koncertu jer takvi kantautori u Hrvatskoj i u susjedstvu rijetko nastupaju. Želio bih mu reći koliko volim njegove albume i pozvati ga na piće. Predmnijevam da je ugodan čovjek. Jedan od onih skromnih i samozatajnih autora čije su pjesme u cjelokupnom univerzumu popularne glazbe 21. stoljeća moguće najelegantnije i najdecentnije, najljepše i najsenzualnije. I jako podcijenjene, mada je nekoliko puta ugledao britanski gornji dom top-lista albuma. Baš kao i njihov autor koji rukopisom i notama, gitarom i glasom podsjeća na koktele ekstaze, nostalgije i melankolije kakve su u svojim pjesmama "servirali" Roy Orbison, Scott Walker, Lee Hazelwood, Glen Campbell i Burt Bacharach, ali i Paul Weller, Nick Cave i Morrissey pa i Hawleyjev prijatelj Jarvis Cocker iz Pulpa te bitno mlađi Alex Turner iz Arctic Monkeysa na kojeg je po mom sudu uvelike utjecao. A i Hawleyjev bariton u rangu je pjevača poput Elvisa Presleyja, Martyja Robbinsa, Bobbyja Barea, Eda Brucea.

Zbog pjesama iz "šefildske" trilogije - albumi "Cole‘s Corner" (2005.), "Lady‘s Bridge" (2007.) i "Truelove‘s Gutter" (2009.) - teško se sjetiti kad je posljednji put netko ispisao tako nježna pisma ženama i gradu svog života kao što je to u proteklih pet godina učinio Richard Hawley. Slušajući te albume, kako su bili objavljivani, stekao sam dojam da se s Hawleyjem šećem ulicama i trgovima, barovima i punktovima Sheffielda gdje su se događale njegove ljubavne storije. Ne znam pisati pjesme, još manje skladati i pjevati ih kao Hawley kojem bi Sheffield samo zbog navedenih albuma jednoga dana, kad ga više ne bude na ovom svijetu, trebao podići spomenik kao pjesniku koji je najljepše opjevao taj grad. Gotovo da mogu zamisliti i turu po Sheffieldu kojom bi vodič stanovnike i posjetitelje tog grada vodio po mjestima o kojima je tako lijepo i osjećajno pjevao Hawley. Nakon albuma "Standing At The Sky‘s Edge" (2012.) na kojem je oštro zaokrenuo kurs - prema koliziji Stoogesa, Suicidea, Hendrixa, Velveta, Doorsa i The Jesus And Mary Chain - Hawley je snimio "Hollow Meadows" (2015.), za preporuku ljubiteljima Morrisseya, a potom i "Further" (2019.), usporediv s imaginarnim susretom Marka Lanegana i Phila Spectora.

Ako su ti albumi predstavljali odmak od "šefildske" trilogije i prva tri albuma koji su joj prethodili, "In This City They Call You Love" Hawleyev je predivni baroque-pop s velikim twang gitarama u stilu nedavno preminulog Duanea Eddyja. Ponovo su ovdje i gudači i profinjeni prateći vokali i posvete Sheffieldu, što sugerira i naslovnica albuma na kojoj jedan muškarac prilazi jednoj ženi na izlazu iz nekog pothodnika ili garaže, teško je reći, ali stanovnici Sheffielda zacijelo znaju o kojoj je građevini riječ. Još je važnije što nam Hawley ponovno kida srce u komadiće, tjera suze na oči, stvara knedle u grlu i ježi kožu. Od dramatične uvodne "Two For His Heels", nalik odmetničkoj priči o dvoje ljudi koji će se unatoč svemu tek zaljubiti jedno u drugo do odjavne, poput jezera u tihoj noći smirene "Tis‘ Night" u kojoj tinja nada da će njih dvoje zajedno ostarjeti, "In This City They Call You Love" je klasik. Nekima će vjerojatno biti staromodan jer počiva na postulatima velikih balada rocka, countryja i popa 50-ih i 60-ih, ali ovako kvalitetne albume sve je teže naći u suvremenoj popularnoj glazbi. A i stih "Here I am a being of the dark on the edge of town/Like the howling in the heart of a dog as the sun goes down" sugerira da je Richard Hawley za Sheffield ono što je Bruce Springsteen za New Jersey. Razlika je tek u činjenici da Springsteen razvaljuje stadionima, a Hawley kao da je zauvijek ostao u nekom šefildskom klubu s baršunastim zastorima.

RICHARD HAWLEY

In This City They Call You Love

BMG/Menart

žanr: baroque-pop

ocjena: 4 i pol

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 23:01