Od prošlog se petka u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci može pogledati jedna sasvim posebna predstava opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija. Riječ je o prvoj opernoj premijeri u novom mandatu intendantice Dubravke Vrgoč koji je počeo ove godine. Za ravnatelja opere ondje je imenovala "mladog Karajana", kako volimo tepati Nijemcu Valentinu Egelu, koji u Rijeci živi već pet godina i dosad je ondje radio kao šef-dirigent opere. Stoga za glazbenu kvalitetu nema brige, vrhunska se razina - započeta u mandatu prethodnog intendanta Marina Blaževića - ovdje nastavlja i dalje. Jedino, već dugo u jednoj naslovnoj ulozi njezina matičnog kazališta nismo čuli riječku opernu prvakinju, sopranisticu Kristinu Kolar, koja je prije deset godina isto djelo radila s danas pokojnim maestrom Nikšom Barezom za posljednju izvedbu naslova u zemlji, u produkciji zagrebačkog HNK.
Njezin su glas i stas apsolutno na visini titule, te je sasvim ovladala svim nijansama kompleksnog lika djevojke koja dvoji između luksuza i ljubavi. "Na kraju pobjeđuje ljubav i zato volimo Manon Lescaut", reći će dodavši da kao majka dviju tinejdžerki dobro poznaje današnji fokus društvenih mreža na "imati" u odnosu na "biti". "Zato dobro razumijem današnju aktualnost Manon, premda se na sreću položaj žene do našega doba bitno promijenio. Mi danas radimo i same zarađujemo za sve svoje potrebe, a Manon to nije mogla." Djevojku je osmislio, a možda iz nekog životnog iskustva ovjekovječio, francuski književnik Abbé Prévost napisavši u 18. stoljeću roman "Priča o kavaliru Des Grieuxu i Manon Lescaut" koja je u stoljeću kasnije postala omiljena operna adaptacija.
Prvi su o tome opere pisali francuski skladatelji Daniel Auber i Jules Massenet, što nije omelo Puccinija da nakon dva neuspjela operna naslova upravo s Manon Lescaut proba treću sreću. Torinska praizvedba opere donijela mu je preko noći bogatstvo i slavu, a takav uspjeh više neće doživjeti. Danas se uspješnije smatraju njegove kasnije Madama Butterfly, La bohème i Tosca, dok se Manon Lescaut rjeđe izvodi. Razlog je s jedne strane u oporijem vagnerijanskom stilu te svojevrsne glazbene drame koji će u kasnijim operama usmjeriti ka ljepoti melodije i prozračnosti harmonije talijanskog belcanta u verističkom ruhu. Mladi je Puccini tu pod velikim utjecajem Richarda Wagnera i njegove operne reforme, često se u orkestru čuje njegov "Tristan-akord" koji rastače okvire tonaliteta, te razrađuje provodne motive (tzv. lajtmotive) najavljujući ili komentirajući radnju. Ovo je produžetak sezone u čijem se prvom dijelu globalno slavila 100. godišnjica skladateljeve smrti; u Rijeci je obilježena premijerom njegove Djevojke sa Zapada, ali Rijeka mu je svakako dugovala još i Manon Lescaut.
Povijesna je činjenica da je sam Puccini dvaput došao u Rijeku vidjeti izvedbu toga djela, prvi put samo 2 godine nakon praizvedbe, izazvavši nevjerojatan uspjeh (rekordna 34 puta se vraćao pred zastor, na oduševljeni pljesak publike!). Osjeća se ta povezanost grada s tim autorom i upravo tim naslovom u ovom, vizualno atraktivnom izdanju, koje je u svim segmentima priče (kako glazbenu dramu doživljava i sam Wagner kada govori o "cjelovitom umjetničkom djelu") scenski osmišljava i vodi scenograf, kostimograf, dizajner svjetla i redatelj Massimo Pizzi Gasparon Contarini, želeći vjerno dočarati mjesto i vrijeme 18. stoljeća, a u izboru kolorita i krojeva kao nadahnuće slijedi film Sofije Coppole "Marija Antoaneta" iz 2006.. "Napokon malo boje!", čut će se komentari zboristica po garderobama koje s radošću oblače svilenkaste krinoline i dive se monumentalnoj scenografiji sastavljenih od elemenata Berninijeva kipa Otmica Prozerpine, te dviju poznatih rimskih fontana - Del Tritone i Di Trevi koja, kada se u drugom činu okrene, otkriva veliki barokni krevet na kojem ljubuju Manon i Des Grieux. Kako je to u svijetu opernih produkcija danas vrlo često, scenu upotpunjuje i filmska projekcija prolaska kočije pred katedralom ili pak dolaska broda u suton u luku Le Havre, sve do ogoljelosti američke pustinje na kraju.
Dok su sve kretnje i dvojbe protagonista vrlo jasne i glumački razrađene, ostaje nejasan statičan zbor na trgu u Amiensu koji gotovo koncertno izvodi brojeve. Smjela je odluka popularni intermezzo s kraja drugog čina smjestiti na početak četvrtog, uoči završnog prizora u pustinji, na koju modernu koreografiju osmišljava Gheorghe Iancu, a izvode prvaci Yurika Kimura i Benjamin Cockwell. Uspjehu predstave znatno pridonose uvjerljivi interpreti triju muških likova oko naslovne junakinje: tenor strastvenog zapjeva i meke fraze, s istinskim osjećajem za Puccinija, Bože Jurić Pešić kao Des Grieux, lijep glas i stas prvaka baritona Roberta Kolara kao Manoninog brata, te dojmljiv nastup junačkoga basa Slavka Sekulića u liku Gerontea. Što reći nego - svi u Rijeku na novu hit predstavu!
Komentari
0