INTERVJU DUBRAVKO MAJNARIĆ

PASIONIRANI POKLONIK JAZZA Razgovor s 83-godišnjim autorom i voditeljem najdugovječnije radijske glazbene emisije koji je 1958. svirao s Ivom Robićem

Dubravko Majnarić
 Neja Markicevic / HANZA media
'Bilo je glamura u socijalizmu, pogotovo na terasi Kvarnera u Opatiji. U Zagrebu nas je pratila mlađa publika koja se tada počela slobodnije ponašati'

Dubravko Majnarić pripada pravoj i, nažalost, sve rjeđoj zagrebačkoj gospodi pa već iz tog razloga rado, kad god se sretnemo, popričam s tim pasioniranim 83-godišnjim poklonikom jazza, s kojim sam se nekoliko godina susretao svakog petka na Hrvatskom radiju, gdje je njegova jazz emisija “Zvjezdana prašina” išla nakon moje “Tvornice dobrog zvuka”. I dok sam svoju emisiju, premda tridesetak godina mlađi, zbog zdravstvenih razloga bio prisiljen “ugasiti”, Dubravko Majnarić je prije koji tjedan “Zvjezdanu prašinu”, radijskom žargonom rečeno, “odvozio” po 1300 put, bez ijednog propuštenog petka u proteklih 30 godina.

Taj jubilej je osnovni, ali ne i jedini povod za ovaj intervju, jer Majnarić je vodio i neke druge radijske emisije. Bio je glavni i odgovorni urednik Jugotona od ranih 70-ih do sredine 80-ih godina, do odlaska u mirovinu 2003. godine urednik programa u dvorani Lisinski, predsjednik Stručnog povjerenstva Hrvatskog državnog arhiva “za revalorizaciju fonomaterijala i arhivske glazbene građe fonoteke Jugotona (Croatia Records), čime je od privatizacije spašena glazbena baština nacionalnog značaja”, objavio je stručne radove poput “Povijesti diskografije”, a bio je i harmonikaš u raznim ansamblima pa i onom čuvenom Ive Robića s terase hotela Kvarner u Opatiji. Bio je još puno toga, čemu svjedoči i stan krcat LP i CD pločama, knjigama, slikama i fotografijama.

Rođeni ste 1936. u Delnicama. Majnarići su iz Gorskog kotara?

- Da, moj djed je bio vlasnik pilane i mlina te jedan od pokretača drvne industrije u Gorskom kotaru. Posjedovao je veliki kompleks šuma koji je uspio kupiti od nekadašnje plemićke familije Thurn und Taxis. Djed je imao tri sina, jedan je dobio pilanu, drugi mlin, a moj otac, koji je završio trgovačku školu u Senju, hotel Risnjak u centru Delnica, u kojem sam rođen. Hotel je nakon rata nacionaliziran, jer su tamo jeli i Talijani, premda je otac hranom opskrbljivao partizane. S državom sam i danas u sporu oko obeštećenja zbog konfiskacije Risnjaka.

U Delnicama ste počeli svirati harmoniku, za Gorski kotar uobičajen instrument, ali ipak rijedak u jazzu. Kako je došlo do tog spoja?

- Moj prvi dodir s glazbom bio je kroz slušanje talijanskih radio stanica pa sam kao pučkoškolac zavolio zabavnu glazbu Pippe Barzizze i Cinica Angelinija, koji su djelovali pod uplivom američkog swinga te talijanskog harmonikaša Gornija Kramera, koji je svirao i jazz. Harmoniku sam počeo svirati kao samouk, a tek sam kasnije krenuo u glazbenu školu. Bio sam entuzijast i swinger, i kao takav sam se sredinom 50-ih lako uklopio u glazbenu scenu Zagreba gdje su moji tada bili preselili. Svake večeri bilo je tridesetak plesnjaka, a tijekom dana se kod hotela Dubrovnik na početku Gajeve između 13 i 14 sati formirala ‘burza glazbenika’, kolokvijalno nazvana ‘špica’, u kojoj su oni najbolji stajali najbliže Trgu, a oni lošiji sve niže po Gajevoj. Svaki je muzičar znao svoje mjesto.

Rođeni ste godinu nakon Elvisa Presleya, no rock & roll vas nije zakačio?

- Ne, jer se rock & roll pojavio kad sam ja kao poklonik glazbe već debelo bio u swingu, a nakon šest desetljeća glazbeničkog, diskografskog i radijskog iskustva rekao bih da je swing vrhunac interpretativnog glazbenog umijeća kojeg mogu svirati samo najbolji, što ne znači da kasnije u jazzu i popularnoj glazbi nije bilo sjajnih stilova. Rekao bih i da je špica jazza bila od početka 50-ih do sredine 70-ih.

Što je jazz, ne mislim muzikološki ili enciklopedijski?

- Za mene je jazz sretan život u ritmu koji je uvijek svingajući, odnosno u ritmu koji ide prema naprijed, ali bez ubrzavanja. Jazz je uz afričke nastao i na temeljima klasične glazbe, pa su se simfonijski orkestri počeli prilagođavati tom zvuku i stilu čime smo dobili big bendove, a ubrzo i swing sastave. Rekao bih da je Duke Ellington iz toga postao najveći autor jazza, a da ga je Benny Goodman kao glazbu uveo u dvorane poput Carnegie Halla. U svojoj radijskoj emisiji i danas vrtim mnoge snimke iz tog perioda u kojem su ljudi plesali i zabavljali se uz jazz. S dolaskom rock & rolla, malo po malo, jazz postaje sve akademskiji, jer su Elvis i njegovi prijatelji, a kasnije i Beatlesi, ‘preoteli’ mladu publiku.

Otkuda vi kao džezer s harmonikom u pratećem sastavu Ive Robića, tada najveće zvijezde zabavne glazbe?

- U 50-ima je svaki ansambl imao bubanj, kontrabas, klarinet, trubu, klavir ili harmoniku. Bilo je plesnjaka u kojima nije bilo klavira pa je harmonika u tom slučaju bila jedini harmonijski instrument, a ja sam slovio za harmonikaša koji je bio upotrebljiv u tada traženim stilovima glazbe i dobro čitao note. Tada se u Zagrebu moralo znati svirati osamdesetak ključnih skladbi jazza pa sam ušao u jedan stalni sastav Ritz bara na početku Petrinjske. U Ritzu je prije ponoći bio jednosatni varijete, a nakon što je Robić 1957. godine dobio četveromjesečni angažman na terasi opatijskog hotela Kvarner, preko kontrabasista Kreše Remete počeo je okupljati ansambl u koji su ušli bubnjar Silvije Glojnarić, klavirist Dražen Boić, trubač Bruno Pintar, trombonist Tomica Barić, saksofonist Fedor Segur i ja kao harmonikaš. Robića smo pratili u bijelim smokinzima od 1958. do 1963. godine.

Prateći sastav Ive Robića

Dakle, delnički Risnjak je bio konfisciran, ali u opatijskom Kvarneru, pa i u socijalizmu, bilo je glamura?

- O da, bilo je glamura, pogotovo u Opatiji. Na terasi Kvarnera okupljala se europska krema, a u Zagrebu nas je pratila mlađa publika srednjeg sloja koja se uz američke filmove u kinima i američku glazbu na radiju i po plesnjacima počela slobodnije ponašati. Mi smo bili i promotori swinga, a nekako u isto vrijeme počeo je svirati i Boško Petrović pa Drago Diklić, Jimmy Stanić, Gabi Novak i drugi.

Dio tog društva završio je i za čuvenim Boškovim “stammtischem” u B.P. Clubu. Bila mi je velika čast kad sam dobio Boškov “befel” da kao mladić sjednem za taj stol.

- Da, dobro se znalo tko je spadao za taj ‘stammtisch’, a tko ne, ali ni toga više nema, kao ni one stare ‘špice’. Bio je jedan takav ‘stammtisch’ i u hotelu Kvarner, za kojim je tri tjedna sjedio i Bert Kaempfert, koji je također svirao harmoniku, bio vođa ansambla i, najvažnije, producent diskografske kuće Polydor te službeni autor Sinatrinog hita “Strangers In The Night”. Robić je 1958. u Pragu s orkestrom Karela Vlacha snimio petnaestak američkih big bend kompozicija pa ga je Kaempfert nakon prvog ljeta u Kvarneru pozvao da počne snimati za Polydor. Još važnije, Robić je pjevao i svoje pjesme, koje su se Kaempfertu jako dopale, pa je uzeo njegovu kajdanku i napravio publishing ugovor o podjeli dobiti. Bio je to pošten ugovor, neke od tih pjesama postale su internacionalni hitovi, a Robić je time zaradio velike novce i sagradio kuću u Opatiji. Tada je Robić snimao i tvrde ‘šelak’ ploče, a na nekima od tih snimanja na Radio Rijeci sam i sâm sudjelovao, sve uz studij povijesti u Zagrebu. Bio sam razlomljen između povijesti i glazbe pa sam kao vanjski suradnik radio na RTV-u Zagreb u emisijama o povijesti. Izgledalo je da ću u tome i ostati, no vanjskog suradnika je trebao i Mićo Brajević za glazbenu emisiju ‘Smjerom putokaza’, pa sam mogao pristojno preživjeti.

Zagreb, 260319.
Glazbeni urednik Dubravko Majnaric. Vec 29 godina urednik je glazbene emisije Zvjezdana prasina na HR2. 
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Kako ste se onda ranih 70-ih našli u diskografiji?

- E to je bio prst sudbine. Početkom 70-ih direktor glazbene proizvodnje u Jugotonu bio je profesor Vlado Seljan, sposoban stručnjak i TV redatelj. Potpisao je ugovor za režiranje operete ‘Male Floramye’ u Splitu, a ondašnjem generalnom direktoru Jugotona, Slavku Kopunu, donio potvrdu da ide na bolovanje. No, Kopun je u Studiju pročitao da Seljan snima ‘Mala Floramye’ u splitskim eksterijerima, što je značilo da nije bio bolestan, te mu je po povratku u Zagreb momentalno uručio otkaz.

Pa to je kao u današnjem kapitalizmu?

- Baš tako, a rekao mu je i da se ne tuži s njime jer je to unaprijed izgubljen slučaj, ali nije Seljanu radio probleme oko zapošljavanja na RTV-u Zagreb, gdje je postao direktor muzičke proizvodnje, a Jugoton je raspisao natječaj za njegovo radno mjesto za koje je uvjet bilo bavljenje glazbom i visoka stručna sprema. Ljudi koji su završavali glazbenu akademiju nisu imali interesa za diskografiju, osim Pere Gotovca, pa sam napisao molbu, a budući da se uz mene javio samo stariji glumac i pjevač Nikša Stefanini iz kazališta Komedija, bio sam primljen. Naime, imao sam i diplomu s Filozofskog fakulteta, a snimao sam ploče i nastupao s Robićem. U Jugotonu sam zatekao Vojna Kundića, Veljka Despota, Sinišu Škaricu, Vidu Ramuščak, Ljerku Gotovac, Miroslava Gavrilovića i to je bio ‘urednički dream team’ koji je igrom slučaja dobio mene za šefa. Došao sam na pravo mjesto u pravo vrijeme i taj period od ranih 70-ih do sredine 80-ih, kad sam otišao iz Jugotona, bio je zlatno doba diskografije u nas.

Kad sam ranih 90-ih u Croatia Recordsu zamijenio Despota kao urednika licence, a Škarica je već ranije zamijenio vas, govorili su mi da je Jugoton u vaše doba bio ustrojen po uzoru na EMI.

- Zaista je bilo tako, jer sam nekoliko puta bio u EMI-u i drugim tada najvećim svjetskim diskografskim kućama, a to je velika zasluga Slavka Kopuna koji je, pak, u Češkoj vidio kako se proizvode vinilne ploče u Gramofonovim Zavodyma. Despot je tu također bio jako važan, jer je mnogo od britanskih i američkih diskografskih standarda prenio u Zagreb, a proizvodnja ploča u Jugotonu bila je kvalitetna i kapacitetom velika, pa smo radili i za druge diskografe u Jugoslaviji te za izvoz na istočnoeuropska tržišta.

Zašto ste onda sredinom 80-ih otišli s mjesta glavnog i odgovornog urednika?

- Za tu odluku bilo je presudno studijsko putovanje u Ameriku na kojem sam shvatio da će analogne kasete i LP ploče uskoro zamijeniti digitalni CD-ovi, koji su danas također na odlasku u povijest. No, sredinom 80-ih nije bilo strateške odluke u Jugotonu da se proizvodnja LP ploča zamijeni proizvodnjom CD ploča, a posao je išao toliko dobro da se tadašnjem generalnom direktoru Mirku Bošnjaku činilo da tako velika investicija nema smisla. Imali smo jake izvođače, visoke naklade LP ploča i kaseta, a samo sam od godišnjeg bonusa mogao kupiti solidan auto. Uz to, CD je ovdje ipak bio relativno daleka budućnost, a i država je bila u financijskoj krizi, pa bi i sama investicija bila neizvjesna. No, predsjednik izdavačkog savjeta Jugotona i tada generalni direktor dvorane Lisinski Ivo Vuljević rekao mi je da predmnijeva velike probleme zbog prelaska diskografije s analogne na digitalnu tehnologiju. Bio je diplomatski nastrojen pa mi je uz takvo mišljenje ponudio i mjesto urednika programa u Lisinskom koje je bilo upražnjeno. Bošnjak mi je organizirao svečanu večeru s pedesetak ljudi na Splitskom festivalu i pokušao me privoljeti da ostanem u Jugotonu. Vuljevića sam nazvao da sam se predomislio, ali mi je zaprijetio da se ne igram s njime pa sam ipak odlučio doći u Lisinski. Time je Škarica preuzeo moje mjesto u Jugotonu, što sam osobno predložio Bošnjaku, jer Siniša je bio jako sposoban, a i da SKH ne nametne Jugotonu neki politički kadar koji nema pojma o diskografiji.

Kako ste se snašli u Lisinskom?

- U Lisinskom smo radili mnoge promocije, izdanja i koncerte Jugotonovih izvođača pa mi teren nije bio nepoznat, a po dolasku sam sustavno radio na dovođenju najboljih svjetskih orkestara ozbiljne glazbe. A pokrenuo sam i programe poput ‘Proljetne revije jazza’, ‘Međunarodnih dana jazza’, ‘Jazz kluba Lisinski’, jer jazz se u toj dvorani tek sporadično događao. Tako su u Lisinskom za moje ‘ere’ nastupili i Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Lionel Hampton, Erroll Garner, Gary Burton, Oscar Peterson, Michel Legrand, John Lewis, Gonzalo Rubalcaba, Herbie Hancock, Sonny Rollins, Arturo Sandoval i drugi.

Pa tko su onda najbolji džezeri svih vremena po vašem izboru i po instrumentima?

- Ako mene pitate, onda su to od saksofonista Stan Getz, od trubača Wynton Marsalis, od pijanista Oscar Peterson, od kontrabasista Roy Brown, od bubnjara Buddy Rich i od harmonikaša Art Van Damme, dok od pjevača najviše volim Franka Sinatru i Ellu Fitzgerald.

Subravko Majnarić nedavno je 'odvozio' po 1300. put svoju 'Zvjezdanu prašinu'

I na koncu, “Zvjezdana prašina”, je li to najdugovječnija radijska glazbena emisija u nas?

- Dugovječnija je ‘Po vašem izboru’, jer traje pedesetak godina, a također je već niz godina uređujem i vodim jedanput tjedno, no ‘Zvjezdana prašina’, nastala i na temeljima emisije ‘Jazz dupleks’ Boška Petrovića, jest najdugovječnija glazbena radijska emisija koju u kontinuitetu uređuje i vodi jedan autor. Eto, već 1300 puta u trideset godina, bez ijednog propuštenog petka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:42