VLADIMIR KRANJČEVIĆ

POZNATI HRVATSKI DIRIGENT ZA JUTARNJI: 'Upoznao sam princezu Grace, Svetog Oca i bio optužen za rušenje države'

 Tomislav Krišto / CROPIX
Poznati hrvatski dirigent, iza kojeg je čak šest desetljeća rada, ove godine dvama koncertima slavi svoj osamdeseti rođendan, a nakon korizme odlučio je odložiti svoj štapić

Maestro Vladimir Kranjčević svoj je 80. rođendan obilježio u studenome posvetom skladatelju Antonu Bruckneru. U Lisinskom je slavljeniku u čast i pod njegovim vodstvom Brucknerovu 7. simfoniju i Te Deum izveo Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a te solisti: Martina Zadro, Martina Gojčeta Silić, Domagoj Dorotić i Luciano Batinić. Pridružio im se i zbor Ivan Goran Kovačić čiji je Kranjčević šef-dirigent bio u njegovu zlatnom razdoblju. Zagrebačka filharmonija, međutim, priređuje i drugi rođendanski koncert maestra, 9. 12. slavi se u Lisinskom gdje Kranjčević ravna Filharmonijom, a spomenutom sopranu i mezzosopranu pridružuju se tenor Dejan Maksimilijan Vrbančič i bas Marko Mimica. Opet uz goranovce izvest će Beethovenovu 9. simfonija. Skladatelji za rođendanska slavlja maestra ulaze u okvir njemu omiljenih koji se, bilo da je riječ o slušanju ili izvođenju, u šest desetljeća maestrova glazbenoga rada nije stubokom mijenjao.

- Mozart i Beethoven iz klasičnog te Mendelssohn, Schubert, Bruckner, Brahms, Čajkovski i Dvorak iz romantičnog razdoblja. Kad je riječ o Čajkovskom, njegova 4., 5. i 6. simfonija su sam credo muzike. A Dvorak… da nije ništa drugo napisao doli simfonije ‘Iz Novog svijeta’, bio bi dovoljno velik. Barok, Bach, Händel također su naše muzičko vjerovanje - rezimira Kranjčević najdraže skladatelje.

Zagreb 30-ih

Vjerovanje je, pučko doduše, i da dirigenti dirigiraju do smrti. Vladimir Kranjčević, odlučio se, međutim, 2017. oprostiti od svog štapića.

- Imam još snage, ali i predosjećaj da moram stati. Neću se prestati baviti glazbom, ali probe i koncerti, to je nešto što mi je postalo napor. Ako ostanem na životu do svibnja iduće godine, za kraj karijere u zagrebačkom HNK dirigirat ću Verdijevim Rekvijemom koji će izvesti orkestar i zbor HNK uz goranovce. A mjesec dana prije s Filharmonijom u katedrali imam korizmeni koncert Bachove Muke po Ivanu - najavljuje maestro pred kojim je sređivanje arhivskog materijala iz vlastite biografije, VHS-ova, DVD-a, CD-a, nota iz 60 godina karijere.

Cijelo to vrijeme, odnosno cijeli život, živio je maestro u Nodilovoj ulici 1, gdje su se njegovi roditelji nastanili 1930. Riječ je o stanu na 4. katu zgrade bez lifta koji maestro nastoji zamijeniti za kakav drugi do kojeg se može dizalom, a u predjelu je šireg centra.

Dom u Nodilovoj

Građanski je to dom u Nodilovoj, bogat umjetničkim slikama (među kojima su i dva portreta dirigenta koja su naslikali Tomaž Perko i Toni Franović), ukrašen antiknim uspomenama: porculanskim figuricama i lutkama u vitrini s kojima se igrala još skladateljeva pokojna mama. U kutu radne sobe prekrasna je kalijeva peć, opet uspomena na 30-te kada je Nodilova bila usamljeniji blok no što je danas.

- Moji su roditelji, kad su se doselili u Nodilovu 1, sa zapadnih prozora vidjeli Zrinjevac i kolodvor. Predio Nodilove, Šubićeve i Zvonimirove svoj današnji je izgled počeo poprimati tek poslije 1933. Moja, pak, osobna sjećanja na Zagreb datiraju iz 1942. Kad bi koji auto prošao Zvonimirovom, moj otac, bio je doktor kemije, uvijek bi znao tko je prošao, u ono vrijeme malo je ljudi imalo automobile. Za južine smrad se širio od tvornice akumulatora Munja, a sjećam se i vremena gradnje minareta pokraj Meštrovićeva paviljona. Od bračkog ih je kamena gradio naš kućni prijatelj, glasoviti arhitekt Stjepan Planić. Sjećam se i rušenja Planićevih minareta, tad sam prvi put skopčao kako se brzo i lako nešto ruši. Džamija se onda preselila u privatni stan u Tomašićevoj, sve do kasnije gradnje kompleksa u Folnegovićevom - govori o danas nevidljivom Zagrebu.

Kad su 1943. na fašnik Zagreb bombardirale savezničke snage, prva je bomba pala na Nodilovu 10 pokraj zgrade Kulturbunda Trećeg Reicha. Kranjčevića i njegovu sestru mama je odlučila skloniti u Križevce kod bake i djeda. Vratili su se u Zagreb tek 7. svibnja 1945., usred uličnih pucnjava i ulaska partizana u grad. A u Križevcima je ratnih godina počeo i glazbeni put maestra.

- U Križevcima sam počeo svirati klavir, a poslije rata i dirigirati crkvenim zborovima Župe sv. Ane. Završio sam potom Gradsku muzičku školu u Zagrebu kod prof. Blanke Stopić. Akademiju sam, klavir, upisao kod prof. Ladislava Šabana, da bi 1967. - kada sam već bio radni čovjek, zaposlen kao profesor glazbe u I. I IV. Gimnaziji na Rooseveltovu trgu, u današnjoj Mimari - slomio šaku i zapečatio mogućnost pijanističke karijere. Sjećam se, tu večer Lovro pl. Matačić dirigirao je ‘Aidu’ u zagrebačkoj Operi. Žurio sam se prethodno na sjednicu nastavničkog vijeća. Trčao sam i spotaknuo se o željezni otirač potrgane šipke, razbio šaku i arkadu. A već su bili oblijepljeni plakati za moj klavirski recital u Glazbenom zavodu. Kolegica me odvela kod svog supruga koji je bio šef rendgenologije u Vojnoj bolnici, ona je tada bila na Šalati gdje je danas Klasična nadbiskupska gimnazija. Liječnici su napravili sliku, i vidim ja šute oni i nešto latinski govore. Odmah sam znao da je nešto otišlo. Tri i pol mjeseca imao sam gips a gibljivost zgloba ostala je limitirana. Solističku karijeru morao sam zaboraviti, ali već sam ionako bio ogrezao u dirigiranju - sjeća se nezgode.

Nesuđeni tenor

O pjevačkoj karijeri koju je propustio prvi put govori.

- Nastavio sam nakon loma šake svirati klavir, prateći pjevače na koncertima, to je drugačije nego kad ste sami na recitalu. Prof. Luncer rekao mi je da me želi čuti kako pjevam jer da imam impostirani glas. Bio sam već gotov čovjek, 30 godina, ali profesor me uvjeravao da sam rođeni tenor. Pjevao sam u njegovoj prekrasnoj vili na Gvozdu. Sišla je s kata gđa Dana Luncer da mi komplimentira da je preda mnom karijera. Odgovorio sam da to nije za mene. Nisam imao tremu, nego sam se smiješno osjećao pjevajući. Nikada o ovome nisam govorio da me pjevači ne bi pogrešno shvatili - kaže maestro. Bio je prof. glazbe prvo u osnovnoj školi u Rapskoj, pa u gimnazijama. Njegova prva generacija gimnazijalaca danas ima 72 godine. Kao profesor, imao je svoje metode

- Pored fakata koji se uče, Beethovenove su simfonije morali slušno poznavati. U to vrijeme Beatlesi su bili ‘in’. Na primjeru hita ‘Yesterday’ objasnio sam im što je gudački kvartet. Moje je mišljenje da je podjela glazbe na zabavnu i klasičnu nesretna, međutim, jedina je prepoznatljiva u svom razgraničenju - kaže profesor čije su sate glazbenog, uz ostale, slušali Josipa Lisac, Krunoslav Cigoj i mnogi drugi.

Rock i klasika

- Josipa je kao gimnazijalka išla na nastupe s Crvenim koraljima. Pazite, to se tada nije smjelo, duga kosa i traperice, letio si van iz škole. Ja bih izmišljao razloge izostanka kad bi netko išao na neki takav nastup i kolege su mi izlazili u susret. Bila su to lijepa vremena, gospodske zbornice- sjeća se Kranjčević koji danas ima zvanje profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu, nakon što je na Muzičkoj akademiji predavao od 1978. do 2007. Kad je riječ o rukovodećim mjestima u svijetu glazbe, Kranjčević nema gdje nije bio. Bio je šef-dirigent Komornog orkestra Lisinski, Akademskog zbora I.G. Kovačić, Mješovitog zbora HRT-a, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskog orkestra HRT-a, šef projekata muzičke produkcije, zbora i orkestra RTB-a, Komorne opere b.b. Zagreb. Bio je direktor Muzičke škole Lisinski, ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, utemeljitelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri. Dobitnik je 15-ak stručnih nagrada kao i državnih odličja.

- Dirigiranje je i fizički i psihički napor. Dva sata stojite na nogama i držite koncentraciju. Stradala mi je zbog toga lijeva noga, koljeno je otišlo - govori o posljedicama poziva o kojem je puno naučio prijateljujući s Lovrom pl. Matačićem, Milanom Horvatom i Mladenom Bašićem, stožernim osobama našeg dirigentskog podneblja.

U desetljećima muzičkih turneja upoznao je monašku princezu Grace, španjolsku kraljicu Sofiju i papu Ivana Pavla II. Najviše od spomenutih dojmio ga se Sveti Otac.

Nivo glazbe u crkvi

- Neopisiva je karizma koju sam osjetio prilikom njegova ulaska u prostoriju gdje je meni i goranovcima održao govor na hrvatskom. Čestitao nam je na propagiranju duhovne glazbe. Poslije posjeta Papi 1987. nastala je, međutim, jedna aferaška situacija. Premda nitko u Vatikan nije išao ilegalno - i Tanjugov reporter je bio s nama te izvijestio o zboru koji nosi ime revolucionara - u Zagrebu su, po našem povratku, neki ljudi iz Komiteta postavljali ‘velika’ pitanja, u smislu jesmo li tamo išli ‘rušiti državu’ - sjeća se neugodne epizode.

Tijekom karijere nije imao vremena baviti se tuđim jalom kao ni bračnim životom. U Nodilovoj, međutim, ne živi sam. Pet godina dijeli domaćinstvo sa Susan i Leonorom, suprugom i kćerkom pokojnog prijatelja Nevena Valenta.

- Leonora (12 i pol), moje kumče i kći mog pokojnog prijatelja, kojem sam kum bio na vjenčanju, pjeva u prvoj postavi ‘Zvjezdica’ i svira violinu. Njezina mama Susan je, dok je bila u drugom stanju, izgubila radno mjesto. Kad je moj prijatelj umro, bila je u unajmljenom stanu i bez posla. Kako sam mogao reagirati nego da ih primim k sebi - govori maestro koji slobodnog vremena nema previše. Kad ga ima, s prijateljima je a i posjete crkvi Sv. Marka u njegovom su rasporedu. Kao profesionalni dirigent smatra da je tragičan nivo današnjeg muziciranja u crkvama.

- Crkva je uvijek bila izvor vrhunskog umjetničkog izražavanja, a danas se po hrvatskim crkvama svakom dozvoli da piše tekstove, svira i pjeva. Zahirili smo… - zaključuje dirigent kojeg je najšira publika upoznala kao člana žirija HTV-ova showa ‘Maestro’

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 23:45