'Propao mu je i drugi brak i ludi propovjednik je tužan, bijesan i glasan'

ZAGREB - U 2011. godini Jack White je obavio dvije neugodne stvari. Prva je bila upokojenje The White Stripesa s bivšom suprugom Meg White koju je godinama predstavljao kao sestru. Druga je bila razvod braka s bivšom manekenkom i pjevačicom Karen Elson s kojom ima dvoje djece.

Oba raskida ostavila su dubok trag na prvom solističkom albumu detroitskog glazbenog čarobnjaka koji je po glazbenu inspiraciju odlazio sve do bluesa i vodviljske glazbe nastale u vrijeme Velike depresije, očeva suvremene country glazbe koji su u 40-ima i 50-ima od “zdravoga života” ginuli kao rock zvijezde od heroina, pionira iz Sun Studija koji su alkemijskim taljenjem rhythm & bluesa i hillbilly glazbe izumili rock’n’roll te Boba Dylana od kojeg je preuzeo konfabulaciju vlastitog života.

Prošlost i budućnost

U posljednjem intervjuu magazinu Uncut, a u povodu objavljivanja albuma “Blunderbuss”, White ističe i koliko su za nečiju glazbenu intrigantnost bitni scenski trikovi i mitologija, a nebitni autentičnost koja često nije ništa drugo nego hajp. To robovanje želji da se pošto-poto bude originalan nikada nije bila bitno blues i jazz glazbenicima što ih ipak nije spriječilo da ostvare velika djela.

Uostalom i Beatlesi i Stonesi i Zeppelini su počeli kao “retro” bendovi, a vidjeli smo koliko ih je daleko u budućnost dovelo oslanjanje na prošlost.

Moglo bi se reći i kako je sve ono što je White snimio od konca 90-ih do danas - deset albuma s The White Stripes, The Raconteurs i The Dead Weather - zvučalo toliko drukčije, zanimljivo i svježe jer se mladi detroitski garage-punk propovjednik nije uplašio prošlosti i njezinih velikana nego se hrabro mjerio s njima, uključivši Zeppeline, Stonese i Beatlese.

Nije se bojao biti “retro”, posuditi, ukrasti i preraditi, a nije se bojao ni klasicizma, tradicionalizma, melodičnosti i gitarističke pirotehnike. S druge strane, bio je i ostao minimalist, opijen garažnim punkom koji shvaća i poput neke vrste pankerskog bluesa.

Radišan mladić

Sve se to prelomilo i u njegovom prvom solističkom, a ukupno jedanaestom albumu objavljenom u posljednjih petnaestak godina, što ga uz producentske radove s ostarjelim kraljicama country, odnosno rockabilly glazbe, Lorettom Lynn i Wandom Jackson, suradnju na albumu bivše supruge Karen Elson, duete s Alicijom Keys i Norom Jones, te sve bogatiji katalog vlastite diskografske kuće Third Man Records, stacionirane u Nashvilleu kamo je preselio iz Detroita, čini jednim od najradišnijih ljudi suvremenog šou biznisa.

Glazbeno, “Blunderbuss” se doima poput velike sinteze dionica koje je Jack prevalio do sada; od obrade blues standarda “I’m Shakin'” Little Willie Johna i arhivskog countryja u naslovnoj pjesmi preko “Sixteen Saltines” koja zvuči kao da je sišla s “Elephanta”, hommagea pijanistu Jamesu Bookeru i njuorlinškom rhythm & bluesu u “Trash Tongue Talker”, do još jednog mjerenja snaga s najvećim sinovima rock’n’rolla, pa čak i stadionskim te prog-rockom 70-ih, ali i ponovnog poigravanja predratnim vodviljskim i hillbilly idiomima, ponekad u istoj pjesmi.

Uz tu stilističku potkovanost i fascinantnu sposobnost eklektičnog uskakanja u žanrove, unutar zadane tri-četiri minute s tek tri-četiri instrumenta, White je baš poput Waitsa dovoljno uvrnut, autorski jak i inovativan da sve te stare stvari učini novima, svježima i originalnima.

Tematski, “Blunerdbuss” se može pojmiti i kao Whiteov “Blood On The Tracks”. Ljubav s Karen Elson je pukla, pale su ružne riječi, ostala je tuga i zajedljivost, a Jack sva ta stanja secira kao i Dylan na spomenutom remek-djelu iz sredine 70-ih. Zanimljivo, Karen nije pobjegla od čeprkanja po brodolomu vlastitoga braka, nego je bivšem suprugu kao prateća pjevačica otpjevala tri pjesme.

Možda je već netko drugi, kako veli Jack, mazi po zamamnoj stražnjici koju je donedavno ljubio i obasipao zvučnim epitetima, ali njih dvoje uspjeli su ostati frendovi ili ponovo, kao nekoć Jack i Meg, brat i sestra.

Scenski štos

Za kraj, novi scenski štos Jacka Whitea, koji je jako mnogo pažnje polagao na to koliko instrumenata rabe i u kojim bojama nastupaju The White Stripes, počiva na ideji da za predstojeće koncerte na pozornici - naizmjence, a vjerojatno i unutar istog nastupa - rabi ženski bend The Peacocks (Paunice), odnosno muški sastav The Buzzards (Lešinari).

Bit će to sjajan show bandleadera Jacka Whitea koji će na tim koncertima izvoditi pjesme iz svih poglavlja svoje velike i za rock i pop glazbu 21. stoljeća iznimno bitne karijere.