POČEO JE 3. AVANTGARDE JAZZ

Punkerski žestok i plesan Mahanthappa i tužno božanstvena Medunjanin

Izvrsnim koncertom američkog saksofonista Rudresha Mahanthappe u petak je u Rovinju počela treća sezona Avantgarde Jazz Festivala. Indijskog podrijetla, no rođen praktički u susjedstvu, u Trstu, Mahanthappa je sa svojim kvartetom održao frenetični, punkerski žestok koncert prosviravajući materijale s nedavno objavljenog, inače svog čak trinaestog albuma “Gamak”.

Mahanthappa svira samo svoju glazbu, a ona je čudesno stopljena iz vrlo širokih interesa, od tradicionalnog jazza i bluesa, preko post bopa, ali i soula i funka, do indijske glazbe koja je više njegova trajna inspiracija i duboka, iskrena podloga, nego neka potreba da slušateljstvo opčini egzotikom.

Zato u njegov kvartetu nema istočnjačkih instrumenata, čak niti udaraljki, iako je gitara s dva vrata čudesnog Davida Fiuczynskog proizvodila nevjerojatan raspon zvukova, baš kao i šesterožični bas Richarda Browna i bubanj Gena Lakea. Redom vrsni glazbenici, njujorška scena nema milosti prema prosječnima, priredili su koncert za pamćenje, koji je inače vrlo šarena, nimalo poklonička publika, primila odlično, osjetivši prije svega izvanredno pozitivnu energiju ovog sastava.

Žestina samog Rudresha i njegova alt saksofona, razorni gitaristički, punkerski rifovi, s funky i hip hop elementima, stvorili su glazbu koja je na trenutke bila gotovo plesno ritmična, u divnom spoju etnostilova i žanrova, u izvanrednom promišljenom i aranžiranom fusionu silno zanimljivog i atraktivnog suvremenog jazz izričaja.

U subotu je u Rovinju nastupila Amira Medunjanin, Sarajka koja se posljednjih godina na europskoj sceni etablirala interpretacijama sevdalinki u sasvim suvremenoj jazz pratnji.

Amirina osjećajnost zbunjujuće je iskrena, njezin je scenski nastup toliko sugestivan da, inače odlična svirka sastava i njihove atraktivne, perkusionističke i improvizatorske jazz egzibicije ostaju u drugom planu. Tuga samog melosa sevdalinki spojena sa žalom za davnim vremenima i, neumitno, patnjama ovih naših prostora i ljudi iz sasvim nedavnih vremena, u Amirinom su se nastupu božanstveno spojili.

A njezina solo izvedba, bez ikakve pratnje, čuvene Emine, ostat će u pamćenju ne samo po sasvim “suicidalnoj melankoliji” kako je već napisano, nego i po refrenu “ajši, ajša...” koji je publika sasvim opčinjena, jedva čujnim šaptom, gotovo nesvjesno pjevala s njom u zadnjem bisu, na samom kraju vrlo lijepog, čak dvosatnog koncerta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:49