RECENZIJA ALBUMA Treći album Dječaka puca po šavovima od ideja

Dječaci čini se nisu baš oduševljeni kad ih se uspoređuje s TBF-om, no morali bi znati da se takva usporedba mora itekako zaslužiti, pa ako ih netko doživljava potomcima nenadmašnih splitskih velemajstora, to može biti samo kompliment. Puno bolja usporedba bila bi ona s Bolesnom braćom (također kompliment!), iako su BB strogo zagrebački band, dok su Dječaci čisti splitski đir, koji doduše uključuje jednog rođenog Zagrepčanina ( Zondo). No okanimo se usporedbi jer Dječaci posjeduju dovoljnu količinu originalnosti i divne kreativne ludosti da ih se slobodno može smatrati pojavom za sebe.

“Firma” je treći i najzreliji album Dječaka do sada, no pod zrelošću se tu nikako ne misli na ozbiljnost, nego upravo suprotno - što manje uzimaju ozbiljno sebe i svijet koji ih okružuje, to su bolji, i naravno zabavniji. Njihov je glavni forte neprestana zdrava, nesputana zajebancija, bilo lokalna, bilo globalna, interna ili opća, blaga ili žestoka. Album je hiphoperski rečeno masivan, ima 19 stvari i traje 65 minuta i puca po šavovima od ideja, kako glazbenih (odnosno beat-ovskih) tako i verbalnih - očito je da su dugo radili na njemu (prethodnik “Istina” star je već četiri godine).

Ako će im koji hiphoperski puritanac prigovoriti da su light, uvodna house-of-painovska žestica “Brutalna besa” momentalno će ga razuvjeriti. No ona je ovdje ipak usamljena i odmah nakon nje dolazi “Shopping” - tipični perolaki, blesavo zabavni Dječaci u onome što rade najbolje (zabavljaju sebe i druge). Vrlo brzo se primijeti da je album potpuno oslobođen od politike, što je iznimno osvježavajuće i iznimno dobra vijest - politiku su mudro prepustili TBF-u, oni tu ionako nemaju konkurenciju. “Firma” je prepuna gostiju, no Dječacima ne trebaju razvikana estradna imena (od poznatih tu je jedino Saša Antić iz TBF-a i to na harmonici), već su mikrofon posudili svojim frendovima i glazbenim suputnicima sa ST scene (prije svih Kiši Metaka, a tu je i Furio Đunta iz Niša). Među svima njima daleko se najbolje snašao Papi Para čija je dvominutna minijatura bez refrena “Jel” upravo urnebesna i osobni je favorit autora ovih redaka.

Zanimljiva je i “Struja” gdje se možda (a možda i ne?) sprdaju s thompsonovštinom, dok je “Slijepa Marija” divna ali poprilično nepronična. “Bile starke“ su već dobro poznati hit (preko milijun klikova na YouTubeu), a “Mlada časna” podložena je šarmantnom naivnom elektronikom (inače najčešćom zvučnom kulisom na “Firmi”). Od uvjetno rečeno ozbiljnijih momenata treba spomenuti pastoralno psihodeličnu ljigu “Maslačak” (ponavljam - uvjetno rečeno ozbiljnih) kao i patosom nabijenu “Visoku notu” (zapravo jedinu stvarno ozbiljnu stvar od svih 19 na albumu), posvećenu prerano otišlom frendu Dječaka, šibensko-splitskom DJ Bronsonu.

Naravno da na ovako opsežnom albumu mora biti i ponešto mahovine, kao što je i činjenica da nije baš svaka fora uspjela, no to je stvar samokontrole kojoj u hip hopu, domaćem ili stranom, ionako nikad nije bilo mjesta. I da se na kraju vratimo na početak - nakon “Firme” nećemo više Dječake uspoređivati s drugima, već druge s Dječacima...