Remek-djelo Fritza Langa zaslužilo je bolji tretman

ZAGREB - Uvečer 10. siječnja 1927., pred tisuću i 200 uzvanika, održana je u berlinskom UFA Palastu svečana premijera “Metropolisa”. Bio je to dotad najskuplji film njemačke kinematografije, koštao je 5 milijuna carskih maraka, utrošenih na dotad neviđene specijalne efekte, 36 tisuća statista, 200 tisuća kostima i na snimanje koje je trajalo gotovo godinu dana.

SF melodrama

Očekivanja su bila golema za film koji su potpisali redatelj Fritz Lang i njegova tadašnja supruga, scenaristica Thea von Harbou, tandem odgovoran za velike uspjehe “Dr. Mabuse” i “Nibelunzi”, no 210 minuta dugačka SF melodrama o gradu budućnosti u kojem elita živi iznad zemlje, a radnici ispod nje, malo je koga oduševio. Kritike su bile osrednje, a producenti i distributeri - među njima i američki partneri - očajni.

Jedino se rješenje činilo u kraćenju cjeline, cenzura se jedva dočekala riješiti dijelova s “komunističkim tendencijama”, pa je naposljetku u opticaj diljem svijeta krenulo nekoliko verzija u trajanju od 110 do 123 minute. Komercijalno, nije to bio potpuni promašaj , ali već te jeseni nametnula se nova senzacija, prvi američki zvučni film “Jazz pjevač”, pa su se nade da će “Metropolis” postati novi kamen temeljac moderne kinematografije izjalovile.

“Metropolis” ipak nije zaboravljen: futurističke scene velegrada okruženog letjelicama utjecale su na “Blade Runnera” Ridleyja Scotta, Giorgio Moroder napravio je koloriranu verziju filma podloženu pop i rock glazbom, a Madonna se neskriveno inspirirala dizajnom žene-robota, najdojmljivijeg protagonista klasika koji nikako nije htio ostarjeti. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća “Metropolis” nikad nije uživao jači kultni status.

Integralna verzija

Istodobno, povjesničari i restauratori filma dali su se u potragu za integralnom verzijom: nakon što se doznalo da je u Argentini pronađena 16mm kopija dotad najduže verzije “Metropolisa”, napravljena je nova cjelina u trajanju od 150 minuta, u kojoj se izmjenjuju blistavo sačuvani kadrovi originala, ali i ne baš tako dobre argentinske presnimke. Ipak, film je bio dotad najsličniji onom koji je početkom 1927. prikazan u UFA Palastu, a njegova premijera održana je lani na berlinskom filmskom festivalu.

U proljeće ove godine na DVD tržištu pojavila se upravo ta verzija, dostupna čak i na blu-ray disku, tako da je svaki filmoljubac ne pretjerano dubokog džepa (trebalo je izdvojiti oko 100 kuna) mogao uvrstiti u vlastitu kolekciju dosad najpotpuniju verziju vizionarskog ostvarenja.

Bez prijevoda

Činilo se dobrim potezom kada je najavljeno da će njemačko veleposlanstvo u povodu Dana njemačkog jedinstva u ponedjeljak uvečer u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog organizirati projekciju te verzije “Metropolisa” uz pratnju Njemačkog filmskog orkestra Babelsberg i Simfonijskog orkestra HRT-a.

Zašto ne, glazba Gottfrieda Huppertza izvodila se uživo i na berlinskoj premijeri 1927. i 2010. godine! Ipak, kada ste ušli u dvoranu, neugodno ste se lecnuli zbog veličine platna: pa veći vas ekrani mame u zagrebačkim multipleksima. Uskoro se objasnilo i zašto.

Pozornica se morala napuniti članovima orkestra, pa ekran nije mogao biti tako velik kao prigodom prijenosa opera iz Metropolitana. Početak projekcije nije bio obećavajući: ukoliko ste sjedili u parteru, glave izvođača zakrivale su donji dio ekrana, a ne dao bog da ste sjeli iza dirigenta Helmuta Imiga, jer od njega praktično ne biste vidjeli što se u filmu događa.

Dodatni je problem što nije bilo prijevoda na engleskom (koji na DVD-u imate!): iako su nas prije projekcije upozorili da je u pitanju samo “par” međunaslova, kada su krenuli komplicirani natpisi na stiliziranom njemačkom, sastavni dio ne baš jednostavne radnje “Metropolisa”, među prisutnima je nastalo kašljucanje, pa se parter oko mene tu i tamo počeo prazniti.Bio je to zapravo nadrealan doživljaj.

Svaki član orkestra imao je prigušeno svjetlo na partituri tako da se koncert održavao u polutami, međutim, nije bilo dovoljno mračno da bi film došao do punog izražaja. “Metropolis” je bio samo kulisa, što je čisti barbarizam, jer su precizne Langove kompozicije kadrova zakrivane glavama glazbenika, a ekran je ionako bio samo djelomično iskorišten (projekcija je, rekao bih, bila s DVD-a ili blu-raya). Niste se mogli usredotočiti na glazbu, ali niti na film, “izblendavali” ste se i “ublendavali” po nahođenju.

Nesretni doživljaj

Za pravi doživljaj “Metropolisa” uz živu svirku trebala je posve drukčija vrsta dvorane, u kojoj će, kao u kazalištu, orkestar biti ispod scene, tj. ekrana, a ne boriti se s njim za ravnopravan prostor.

Publika je ispratila svirače burnim pljeskom, što je bilo u redu, no organizatori ovog nesretnog glazbeno-filmskog doživljaja zavrijedili su glasni “Buuuu!”.