Romantika je ono što je Barenboim dao publici

O njegovu se koncertu u Dubrovniku pričalo danima i s nestrpljenjem se iščekivao trenutak kada će u dubrovačkom Kneževu dvoru, prvi put u Hrvatskoj, za klavir sjesti Daniel Barenboim, taj veliki umjetnik koji je svojom osobnošću i umjetničkim radom ostavio trajni pečat na našem glazbenom nasljeđu.

Osobno čitanje

Svi, i oni koji su uspjeli doći do karata što su planule, i oni koji nisu imali privilegij u subotu doći Dubrovnik, znali su da će taj koncert biti sasvim poseban. I bio je. Karizmu toga umjetnika teško je prenijeti u ovaj tekst, a njegova jednostavnost i pristupačnost svjedoče o njegovoj veličini.

Daniel Barenboim za dubrovački je recital odabrao glazbu Franza Schuberta, a sve je te večeri doista bilo u duhu romantike - od izvedenih skladbi, Barenboimovih interpretacija zadane glazbe, posebne atmosfere u kojoj se publika ujedinila primajući nadahnuća Schubertovih i Barenboimovih poticaja, pa sve do povjetarca koji je, kao da je uzbiban romantičkim duhom Schubertove glazbe, neprestano lebdio nad Kneževim dvorom. Jer romantika nisu nekontrolirani izljevi osjećaja, gotovo karikirane i nagle geste, nagle promjene raspoloženja i sve slične kroz povijest iskrivljene zamisli. Romantika je ono što je u subotu Barenboim poklonio publici - najčistiji iskaz umjetnosti, glazbe kao vrhunca čovjekova stvaralaštva.

Barenboim je za prvi dio koncerta odabrao Schubertove Impromptue, četiri od njih osam, koliko ih je skladatelj napisao, dok je u drugom dijelu izveo veliku Sonatu za klavir u A-duru, D. 959, pretposljednju, koju je napisao nekoliko mjeseci prije svoje prerane smrti. Barenboimove su interpretacije otvorile vrata prema nekom drugom svijetu, pružio je jedno vrlo osobno čitanje, lišeno svih stereotipa o romantici.

Čarobna piana

Bilo je sasvim jasno da Barenboim tu glazbu duboko poznaje i razumije, da je na neki način postala i njegova. Tako se kroz nju kretao zastajući, ubrzavajući, kada je osjetio potrebu da to učini.

U nekim je trenucima svirao gotovo suzdržano, bez posezanja za glasnom dinamikom i “napuhanim” gestama, a upravo je tako u prvi plan došla supstanca Schubertove glazbe, oslobođena ispraznog virtuoziteta koji su vođe romantičkog “pokreta” toliko prezirali.

Upravo su piana bila najčarobniji trenuci večeri, a dojmljivo je bilo svjedočiti tome kakav je bogati svijet Barenboim uspio napraviti u tako malom dinamičkom rasponu, čitav spektar boja, nijansi. Mekan, prozračan, profinjen, magičan - takav je bio svijet koji je Barenboim stvarao na klaviru.

Zadivljuje i njegovo vođenje glasova, kojim je uspio istaknuti sve detalje Schubertovih djela, a u pojedinim se trenucima činilo kako nije moguće da sve to na klavijaturi izvode samo dvije ruke. Barenboimova ruka nije nepogrešiva i od njega nećete dobiti robotsku preciznost kojoj streme neki drugi proslavljeni pijanisti današnjice. No, to uopće nije važno i to nije ono što Barenboim svojoj publici nudi.

Dva dodatka

Brojati “krive note” takvom umjetniku, takvom interpretu, bilo bi sasvim deplasirano. Publika je svaku priliku za pljesak iskoristila za burne ovacije, a kraj koncerta dočekala je na nogama. Maestro Barenboim naklonio se cijelom Kneževu dvoru, svim dupkom ispunjenim stranama, posebno poklonivši svoj naklon onima koji su koncert prostajali i prosjedili na stepenicama iza i iznad klavira.

Čini se da se i on sam osjećao dobro svirajući u Dubrovniku te je na upornom i snažnom pljesku publici zahvalio izvevši dva dodatka, još dva Schubertova Impromptua.