ŠEŠIR I KAPE POŽELJNI

Spadaju u onaj tip američkih seljačina kakvi somove hvataju golim rukama po slivu Mississippija... i dolaze u Zagreb

Left Lane Cruiser

 /Youtube Screenshot /reggies Chicago
Prava meka za redneckse i sve koji se tako osjećaju. Šeširi i bejzbol kape nisu obavezni, ali su poželjni, kao i kaubojske čizme...

Četiri dana nakon objave novog, jedanaestog albuma “Bayport BBQ Blues” duo Left Lane Cruiser po četvrti će put nastupiti u Zagrebu, 11. lipnja u klubu Hard Place u kojem su nastupili i u srpnju 2019. godine. Prije toga su nastupili 2015. u Malom pogonu Tvornice kulture i 2008. u KSET-u.

Sudeći po nekoliko snimaka s novog albuma ništa se bitno nije promijenilo jer Frederick Joe Evans IV unatoč kočopernom imenu nije nikakav “plemić”, a zacijelo to nije ni izvorni bubnjar Brenn Beck koji se prije koju godinu vratio u sastav. Premda iz Fort Waynea, Indiana - grada od 250.000 stanovnika - Joe, a vjerojatno i Brenn spadaju u onaj tip američkih seljačina kakvi somove hvataju golim rukama po slivu Mississippija ili ilegalno peku moonshine po brdima Kentuckyja. Ako i ne žive tako, Left Lane Cruiser svoj prašnjavi i masni blues-rock deru kao da žele namjerno poginuti na kultnoj auto-utrci Indianapolis 500 dok publiku gaze rifovima, ritmovima i solažama silnima poput Mackovog šlepera s 18 kotača, zapisao sam u najavi njihovog koncerta u Hard Placeu, 2019. godine.

Taj dojam ne mijenjaju ni snimke s albuma “Bayport BBQ Blues” na čijoj se naslovnici kočoperi odojak sa žara. Reklo bi se da su Left Lane Cruiser ovdje u drugoj im domovini jer i kod nas se odojke nabada na kolac i vrti na ražnju. Razlika je tek u tome što ih tamo bacaju na roštilj s poklopcem. Left Lane Cruiser deru primitivni blues-punk kakvog su se odrekli The Black Keys, a uzori su im posljednji pravi crnoputi i pokojni bluzeri s Fat Possum Records poput R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, no osjeti se i utjecaj južnjačke rock tutnjave Lynyrd Skynyrda, dizelaške masivnosti ZZ Topa, proto-punka The Stoogesa, naspidiranosti Motorheada i furgonske zadimljenosti Seasick Stevea. Glas i način pjevanja Fredericka Joe Evansa IV blizak je i vokalima rock & roll klavijaturista Jamesa Lega iz Nashvillea koji u ove krajeve rado navraća zbog ćevapa i pljeskavica te Williama Elliotta Whitmorea, folk-blues kantautora i konjušara iz Iowe.

Da se nije primio bluesa, vjerojatno bi Evans IV krao konje Whitmoreu ili kokoši po selima Indiane. No najfascinantnije je na koncertima Left Lane Cruisera gledati kako prstima i slideom prži žice električne gitare i national dobroa. Suluda je to brzina, velika vještina i nevjerojatna buka u isti mah. Prljava je to bujica preko koje pjeva kao da mu je grlo vulkan. Šteta što neće biti basista Joea Benta koji je publiku u Malom pogonu fascinirao kad je na skejtbordu s dvije žice nategnute preko pivske flaše, pick-upa i dva čavla pržio slajdom baš onako kako je Jack White to činio na jednoj žici rastegnutoj na dasci preko flaše Coca-Cole u filmu “It Might Get Loud”. Šteta je i što bubnjar Brenn Beck, osim ako se nešto nepredviđeno ne dogodi po putu, neće imati slomljenu nogu kao što ju je u Malom pogonu imao bubnjar Pete Dio.

Unatoč tome, nimalo ne sumnjam da će Left Lane Cruiser u Hard Placeu, 11. lipnja i to u izvornoj postavi, ponovo oduševiti sve koji vole primitivni rock & roll pomiješan s prljavštinom bluesa, postulatima countryja i brzinom punka. Prava meka za redneckse i sve koji se tako osjećaju. Šeširi i bejzbol kape nisu obavezni, ali su poželjni, kao i kaubojske čizme, a mogao bi netko i pečenog odojka da ponese od kuće i posluži u Hard Placeu. Za mene će biti dovoljno malo kikirikija ili popcorna jer nisam seljačina poput momaka iz Left Lane Cruisera. Fakat sam postao sissy.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:44