VELIKI INTERVJU

Sviraju već 30 godina, nastupili su i na Euroviziji, a sada dolaze na rasprodani koncert u Zagreb: ‘Hvala Hrvatskoj što nas sluša‘

 Nick Rosseel/
Koncert 19.4. u zagrebačkom Boogaloou već je dugo rasprodan, a za dodatni datum 21.4. dostupan je ograničen broj ulaznica

U susret rasprodanom koncertu belgijskog trojca Hooverphonic, razgovarali smo s njihovim osnivačem i skladateljem Alexom Callierom. Trenutno su na turneju povodom 25. godišnjice njihovog trećeg studijskog albuma The Magnificent Tree koji ih je lansirao na svjetsku scenu. U svojoj tridesetogodišnjoj karijeri su nastupali u raznim sastavima diljem svijeta, a 2021. su predstavljali rodnu Belgiju na Euroviziji održanoj u nizozemskom Rotterdamu. U Zagreb premijerno dolaze u pratnji gudačkog kvarteta, a zbog velikog interesa nastupaju dvije večeri. U ugodnome razgovoru s raspoloženom stvaralačkom silom ovog trip hop sastava smo se dotaknuli priprema za nastup, aranžiranje klasika u novo ruho, glazbenih uzora, utjecaja umjetne inteligencije u stvaralaštvu ali i dobili odgovor na pitanje kada bi Hooverphonic morao biti vafl, koji bi to vafl bio.

image

Alex Callier

Jonas Roosens/belga Press/profimedia

Na turneji ste s gudačkim kvartetom. Kako je došlo do takve odluke?

Turneja s gudačkim kvartetom prirodan je korak za Hooverphonic. U naš zvuk smo od početka uključivali gudačke instrumente. Prva pjesma Barabas već je sadržavala gudače. Čak i na Inhaleru, gdje nije bilo pravih gudačkih instrumenata, napravili smo drum and bass remix sa snimljenim gudačkim instrumentima uživo u Poljskoj. Dakle, ta povezanost je uvijek bila prisutna. Kada se ukazala prilika za turneju s kvartetom, jednostavno se činilo kao pravi trenutak jer to glazbi daje novi život na drugačiji način. Prvi put smo to učinili 2003. godine sa Sit Down and Listen to Hooverphonic i to je bilo nevjerojatno iskustvo. Do sada smo s takvim postavom nastupali samo u Benelux regiji i jednom u Pragu. Ova turneja je prvi put da cijeli taj gudački doživljaj donosimo međunarodnoj publici i moram reći kako stvarno dobro funkcionira.

Kako prisutnost gudačkog kvarteta na pozornici utječe na energiju i atmosferu koncerta?

Gudački kvartet sa sobom donosi puno emocija i energije u nastup. Stvarno pojačava atmosferu i stvara one trenutke na koje nas prolaze trnci. Danas se mnogi izvođači fokusiraju na vizuale i smanjuju broj glazbenika na bini, no mi preferiramo suprotnu stvar: manje vizuala, više glazbenika. Sada nas je deset na pozornici, svi doprinosimo emocionalnom utjecaju glazbe. I to izgleda predivno.

Jesu li postojale pjesme koje su otkrile svoju novu stranu kada su aranžirane s gudačkim kvartetom?

Apsolutno. Izvodimo cijeli album The Magnificent Tree, a dok su pjesme poput Mad About You, Vinegar and Salt i Out of Sight već imale orkestralne elemente, sada smo dodali gudačke instrumente i na ostatak albuma. Na primjer, u Every Time We Live Together We Die A Bit More, složili smo sintesajzere s gudačkim instrumentima, što pjesmi daje jedinstvenu i emotivnu dubinu. Također, pjesmu You Love Me to Death smo ponovno osmislili kao minimalistički aranžman s klavirom i gudačkim instrumentima. Dakle, da, mnoge pjesme su dobile novi život s kvartetom.

Kako izgleda postupak spajanja elektroničkih zvukova s klasičnim instrumentima?

To je prilično složen proces. Danas počinjemo snimanjem svega. Na primjer, za ovu turneju smo proveli dva dana na probi s kvartetom, snimajući sve dijelove. Nakon toga, snimke sam odnio u svoj studio i počeo analizirati kako različiti instrumenti međusobno komuniciraju. Fokusirao sam se na rješavanje bilo kakvih problema između elektroničkih i akustičnih elemenata. Kada je sve zvučalo kako treba sam izradio trake. Zatim sam svakome poslao pjesmu u kojoj mogu isključiti vlastiti dio i svirati uz ostale trake. Nakon toga smo prešli na koncertne probe kako bismo čuli kako sve zvuči kroz veliki razglas. Čak i prije tog koraka sam sjedio s našim ton majstorom i detaljno prolazio kroz svaki miks. To je dug proces, ali radimo to već godinama, tako da nam je postalo drugo prirodno stanje.

Kako publika reagira na ovu verziju Hooverphonica?

Reakcije publike uvijek se razlikuju ovisno o zemlji, ali općenito su dojmovi na ovu turneju nevjerojatni. Ljudi to stvarno vole. Nakon svake svirke dajemo autograme i mnogi obožavatelji dolaze do nas govoreći nam koliko je cjelokupno iskustvo bilo fantastično. Mislim da je to rezultat više stvari. Gudači definitivno dodaju nešto posebno, ali također slavimo 25 godina The Magnificent Tree i 30 godina Hooverphonica, što doprinosi atmosferi. Čini se da ljudi stvarno cijene trud koji ulažemo u stvaranje nečega jedinstvenog i nezaboravnog za njih.

image

Promo

Nick Rosseel/

Rasprodali ste prvu večer. Druga je u prodaji. Što se nadate da će zagrebačka publika osjetiti na ovom posebnom izdanju koncerta?

Hvala Hrvatskoj i Zagrebu što nas vole i žele čuti. Nadam se da će kroz ljude prolaziti trnci. Zapravo, to i je razlog zašto radimo to što radimo. Želimo da publika bude potpuno uronjena u glazbu i da se izgubi u njoj. Nadam se da će s koncerta otići osjećajući se emocionalno u duhovno dirnuti. Posebno u ovim mračnim i izazovnim vremenima, vjerujem da glazba može ponuditi neku vrstu svjetla. To je način da se privremeno pobjegne od surove stvarnosti. Na ta dva sata, volio bih da publika bude prenesena na neko predivno mjesto gdje ne moraju brinuti o svemu što se događa oko njih.

Kao producent i skladatelj, kako pristupate ponovnom aranžiranju svojih pjesama za gudački ansambl?

Pišem glazbu već toliko dugo da mi neke pjesme sada djeluju nedodirljivo. Pjesme kao što su Mad About You, 2 Wicky i Eden postale su klasici. Ljudi ih žele čuti što bliže originalu, pa ih obično ne rearanžiram. No pjesmu kao što je You Love Me to Death, potpuno smo je izmijenili za ovu turneju. Ponekad, inspiracija jednostavno dođe na probi. Stvarno ne znam kako se to dogodi, jednostavno je dio onoga tko sam. Moja se žena uvijek šali da ujutro odem u studio, a do večeri stvorim nešto što nije postojalo tog jutra. Skladam od svoje osme ili devete godine, a sa svakim novim aranžmanom pitam se: treba li ovoj pjesmi nova verzija? Hoće li to dodati nešto značajno? Također, blisko surađujem s Cédricom Murrathom, našom prvom violinom, koji je s nama od 2003. On se bavi orkestracijama pretvarajući moje aranžmane u partiture, ali i dirigira ansamblom. Ponekad on unese vlastite briljantne ideje. Nakon svih tih godina, izgradili smo snažno kreativno partnerstvo. On poznaje moj stil, moj ukus i ono što glazbeno želim reći. To je timski rad.

Mislite li da se filmski, atmosferični zvuk Hooverphonica prirodno uklapa u orkestralnu interpretaciju?

Iskreno da. Naša glazba već je orkestralna. Ne trebamo je reinterpretirati na taj način jer pjesme poput Eden, Mad About You, The Night Before i Anger Never Dies su izvorno bile komponirane s tom atmosferom od samog početka. Zato radije nazivam ono što radimo "komorni pop" nego trip hop. Naravno, započeli smo kao trip hop bend, ali čak su i rani hitovi poput Club Montepulciano i Eden imali bogat orkestralni osjećaj sa snažnim utjecajima iz 60-ih. Tijekom naših nastupa se uvijek našalim kako smo 2010. službeno postali komorni pop bend, ali istina je da su ti elementi oduvijek bili tu. Kada sviramo s punim orkestrom, kao što smo nedavno radili u Istanbulu, Belgiji i Nizozemskoj, ne moramo ponovo izmišljati aranžmane. Glazba je već stvorena za to. Naravno, ne možemo putovati s cijelim orkestrom u prtljazi, a ni klubovi ne dopuštaju takvu postavu. No, sviranje s gudačima ili cijelim orkestrom osjećamo kao najprirodniji način za nas da nastupamo uživo.

Postoje li neki skladatelji, klasični ili filmski, koji su inspirirali Vaš pristup glazbi?

John Barry je definitivno jedan od njih. Poznat je po soundtracku za James Bond filmove, naravno, ali napravio je mnogo više od toga i puno toga je bilo stvarno briljantno. Morricone je također bio veliki utjecaj, a volim i Mancinija. Posebno me privlače skladatelji iz 60-ih. Bilo je nešto posebno u toj eri, kako u filmskoj glazbi, tako i u pop glazbi, što mi stvarno rezonira. Još uvijek slušam puno pop glazbe iz 60-ih. Ima tu bezvremenske kvalitete koja i dalje inspirira moj vlastiti rad.

Planirate li službeno objaviti neku od verzija s gudačkim kvartetom?

Da, planiramo. Planiramo objaviti live verziju albuma The Magnificent Tree, koja će sadržavati pjesme s tog albuma, iako još uvijek radimo na tome. Vidjet ćemo kako će se to sve razviti. Također ćemo objaviti remikse albuma i to club verzije, jer to je još jedan aspekt nas samih. Oduvijek smo bili skloni elektroničkoj glazbi, a ja sam veliki obožavatelj dance glazbe, tako da to također dolazi uskoro. Osim toga, već je izašla foto knjiga koja slavi 25 godina The Magnificent Tree i 30 godina Hooverphonica. Ovo je uzbudljivo razdoblje, s mnogim novim izdanjima koja će obilježiti ove važne jubileje.

Jeste li zbog ovog projekta stekli novi pogled na starije pjesme Hooverphonica?

Sjajna stvar je u tome što, dok moramo svirati neke od naših dobro poznatih pjesama poput Anger Never Dies, The Night Before, Badaboum, Amalfi, 2 Wicky i I’m Mad About You; također imamo priliku izvoditi i pjesme koje stvarno želimo izvoditi. Na primjer, ovaj put sviramo puno pjesama s albuma The Magnificent Tree koje nisu bile singlovi. Pjesma The Magnificent Tree je, na primjer, puno bolja uživo s gudačkim kvartetom nego što je bila na originalnom albumu. Isto vrijedi i za Pink Fluffy Dinosaurs, izvođenje uživo s bubnjevima i basom daje joj dodatnu oštrinu koju nikada prije nismo doživjeli. To je prvi put da sviramo Pink Fluffy Dinosaurs, i to je sjajan dodatak setu. Autoharp je još jedan klasik koji ponovno sviramo. Nekada smo je svirali kao uvodnu pjesmu 2001. godine, a sada je ponovo dio našeg uvodnog dijela. Također sviramo Hiding in a Song i Inhaler u njihovim originalnim verzijama, pa je set mješavina starih i novih pjesama, pokrivajući cijeli spektar naše glazbe.

Ima li ona jedna pjesma koju jedva čekate izvesti u novom aranžmanu?

Jedna pjesma koju stvarno jedva čekam izvesti je You Love Me to Death kombinirana s Hiding In a Song. Ove dvije pjesme su gotovo kao jedna i to je poseban trenutak u setu za mene. Također sam uzbuđen što ćemo ponovno uključiti This Strange Effect u setlistu. Nismo je svirali 20 godina, ali i dalje je toliko cool, lijepa pjesma. Inače ju je napisao Ray Davies (frontmen The Kinksa, op.a.). Još jedan vrhunac je uvod za Autoharp. To je čista magija. I naravno, još uvijek obožavam izvoditi Mad About You. To je jedna od onih pjesama koje sam uvježbavao nebrojeno puta, ali kada vidiš reakciju publike, to je jednostavno fantastično. Svaki koncert, svaka rasprodana dvorana, još uvijek je to ogromno uzbuđenje.

U kojem osjećaju ili atmosferi najviše uživate kada ste na pozornici s ovim aranžmanom?

Našu setlistu doživljavam kao uzbudljivo putovanje koje te vodi u različite osjećaje. Počinjemo s The Magnificent Tree, koji je taman i introspektivan. Zatim imamo ekstrovertirane pjesme poput Mad About You ili Out of Sight, ali cjelokupni dojam je često vrlo atmosferski. U određenim trenucima, mijenjamo ritam s pjesmama poput Anger Never Dies i Romantic, koje daju ogromnu energetsku dozu cijelom setu. Za mene, to je cijelo iskustvo, nije to samo jedna pjesma ili emocija. Uzmimo Eden, na primjer, to je duboko introspektivno, ali nevjerojatno intenzivno iskustvo. Zatim slijedi nešto veselije poput Badaboum. Uživam u tom kontrastu. Ne volim da atmosfera ostane ista kroz cijeli nastup, volim varijacije. Naš set je kao veliko putovanje, koje se kreće između introspektivnih trenutaka i više ekstrovertiranih, energičnih.

Kada bi morali opisati Hooverphonic live iskustvo koristeći metaforu preljeva za vafl. Koji bi to preljev bio i zašto?

Iskreno, za mene vafl treba imati samo malo šećera u prahu, ništa više. Belgijski vafli su najbolji i moraju biti hrskavi izvana i mekani iznutra sa samo malo glazure od šećera. To je savršen vafl za mene. I rekao bih da je Hooverphonic poput tog savršenog vafla. Hrskavost predstavlja oštrinu naše glazbe, dok mekanost odražava emociju koju ulažemo u naš zvuk. A šećer u prahu? To su gudači i orkestralni elementi koji dodaju taj dodatni sjaj, dajući mu nešto posebno.

image

Callier tvrdi kako je dobro pripremljenom vaflu dovoljan tek šećer u prahu

Werner Lerooy/imago Stock&people/profimedia/Werner Lerooy/imago Stock&people/profimedia

Ulazimo u doba brzog stvaranja medija putem umjetne inteligencije koji temelji svoju proizvodnju na prikupljanju informacija i ideja od ljudskih umjetnika. Kao netko tko se dugo zalaže za zaštitu prava umjetnika, kako gledate na porast glazbe i umjetnosti stvorene pomoću UI-e? Trebaju li djela stvorena umjetničkom inteligencijom biti zaštićena pod istim zakonima o intelektualnom vlasništvu kao i djela stvorena ljudskim rukama?

Nemam problema s UI-om. Vjerujem da će dobro funkcionirati za srednjestrujaške pjesme, ali ne i za ono što mi radimo. UI uzima iz toliko izvora, stvarajući mješavinu koja često izgleda kao kompromis. Što se mene tiče, eksperimentiram s UI-om, posebno za stihove, i ponekad me inspirira neka ideja, ali uvijek to prilagodim svom vlastitom stilu. Ne smeta mi korištenje UI-e, posebno u područjima kao što je mastering, ali uvijek doradim završni proizvod rezultat kako bi bio u potpunosti moj. Način na koji pišem uvijek će biti jedinstveno moj. UI može to oponašati, ali ja ću i dalje raditi stvari na način koji je meni autentičan. Tehnologija se stalno razvija, a ja to prihvaćam. Na našem posljednjem albumu, na primjer, video za The Best Day of Our Life bio je napravljen pomoću UI-e. Ne bojim smjera u kojem se sve kreće jer to vidim to kao uzbudljiv evolucijski korak. Ne možete se boriti protiv tehnologije, ali možete je kreativno koristiti i prilagoditi je vlastitoj viziji.

Mislite li da sve veća prisutnost UI-e u glazbi prijeti ulozi umjetnika? Ili se može smatrati još jednim novim alatom u glazbi kao što su svojevremeno bili sintesajzer i sempliranje?

Ne mislim da UI prijeti ulozi umjetnika. Ne dodaje zapravo ništa novo jer se temelji isključivo na postojećem materijalu. UI kombinira ono što već postoji, ali ne stvara ništa doista originalno. Ljudi će uvijek imati potrebu sami stvarati glazbu. Ono što glazbu čini posebnom jest osobnost umjetnika. Pogledajte, recimo, UI album Oasisa. O njemu se pričalo tjedan dana, a tko ga danas još sluša? Nitko. A tko ide na Wembley gledati pravi Oasis? Svi. Tako da ne, ne mislim da je UI prijetnja glazbi. Možda će postati sve prisutnija, ali to je samo još jedan alat, kao što su nekoć bili sintesajzeri ili sempleri. Ako jednog dana UI napravi glazbu koja mi izazove trnce ili me rasplače, onda ću stvarno biti impresioniran. Ali zasad nisam čuo ništa što me dotaknulo kao izvedba pravog glazbenika. Vjerujem u evoluciju, i ne zabrinjava me to.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Komentari (0)

Komentiraj

Ovaj članak još nema komentara
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
16. travanj 2025 08:53