Tannhäuser: Veliko djelo koje je pariška publika dočekala - prosvjedom

Peta opera Richarda Wagnera znana je kao Tannhäuser, iako njen puni naslov glasi Tannhäuser und der Sängerkrieg auf Wartburg (Tannhäuser i pjevačko nadmetanje u Wartburgu). Praizvedena je 19. listopada 1845. u Dvorskom teatru u Dresdenu. Tom operom Wagner počinje kročiti putovima reformatora, kako u scenskom, tako i u glazbenom smislu, te na fascinantan način spaja religiozne i poetske zamisli o iskupljenju kroz ljubav. Iako je skladatelj bio deklarirani luteran, djelo odiše potpuno katoličkom atmosferom i poukom, koje se prenose s poštovanjem te čak i divljenjem.

Nastanak Tannhäusera valja tražiti u djelima koje je Wagner čitao za svoga prvog boravka u Parizu, knjigama koje su mu posudili njemački prijatelji. Među njima ističu se dvije: Balada o vitezu Tannhäuseru, njemačka epska pjesma iz 16. stoljeća, koja govori o Papinu odbijanju oprosta grijeha vitezu koji se predavao tjelesnim zadovoljstvima u zagrljaju Venere - koja je, po legendi, živjela na nekom brdu u Tiringiji - te Njemačke bajke braće Grimm, u kojima se također pojavljuje ova priča.

Wagner je po povratku u njemačke zemlje putovao kočijom, iz koje je ugledao zamak Wartburg, gdje su se u 13. stoljeću odvijali turniri, odnosno nadmetanja u pjevanju. Dirnut pogledom na utvrđeno zdanje, odlučuje se pobliže informirati o tim nadmetanjima i naveliko počinje čitati povijesne i fiktivne spise o toj temi.

Beskrajna melodija

S tim materijalima, koji potječu kako iz povijesnih izvora, tako i iz legendi, Wagner u ljeto 1842. piše libreto prvog od tri čina opere. Skladatelj je i autor tekstova za sva svoja scenska djela. Prvi naslov koji je htio pripisati djelu je “Venusberg”, no nakon opaski da bi se ovom naslovu lako mogli izrugivati zbog sličnosti s dijelom ženske anatomije, zbog čega odlučuje promijeniti naslov u Tannhäuser und der Sängerkrieg auf Wartburg. Libreto biva završen u travnju 1843. i Wagner se posvećuje skladanju glazbe.

S glazbenog stanovišta, Wagner je upravo s Tannhäuserom u svoje opere počeo uvoditi strukturnu i sadržajnu koncepciju, koju više neće napuštati do kraja karijere: korištenje lajtmotiva (koji su nazočni već u Holandezu), kontinuitet scena i takozvanu beskrajnu melodiju. Lajtmotiv (motiv vodilja, vodeći motiv) je povremeno podsjećanje na ideju ili osjećaj, s ciljem da se podcrta njegov dramski karakter; to ne mora biti element koji nadrasta glazbenu strukturu, jer njegov cilj je podsjetiti slušatelja i dati ton djelu.

Premijera djela u Dresdenu nije bila potpuni neuspjeh, ali nije baš ni ispunila očekivanja publike ni skladatelja. Wagner je žudio afirmirati se i u neku ruku revanširati u francuskoj metropoli, gdje je godinama prije preživljavao u siromaštvu, kada je njegova glazba nailazila na potpuno neodobravanje. No, ovaj put javljaju se dva nova čimbenika: prvi je da mu stroga pravila Opére u Parizu nalažu da u operu uključi i balet, a drugi da je od prve premijere Tannhäusera prošlo već petnaest godina i da je skladatelj sada imao drugu koncepciju ljubavi, osobito nakon svoje romanse s Mathildom Wesendonck, koju dočarava opera Tristan i Izolda. Zbog svega toga Wagner je znatno preradio partituru, naročito dijelove uvertire i prvog čina.

Poput uličnih nemira

Pariška premijera, koja je uslijedila 1861., bila je apsolutni debakl, jer se, između ostalog, Tannhäuser u potpunosti kosio s ukusima francuske publike. Tijekom inscenacije zavjesa se diže pred kraj uvertire i gledatelj se gotovo naprečac uvodi u Venerino kraljevstvo, gdje mu se otvara prizor bakanalija na vrhuncu. To je bio jedini dio opere iole pogodan da se uvrsti balet, za koji je skladana nova glazba, snažna i senzualna. No, mnogi pariški aristokrati, članovi vrlo ekskluzivnog Jockey Cluba, imali su običaj ulaziti u dvoranu na početku drugog čina, kada se obično izvodio balet. Kada su shvatili da je balet već ranije prikazan, ljutito su negodovali na samu premijernu večer. Njihovo negodovanje bilo je toliko da je došlo do protesta, koji je više nalikovao uličnim nemirima, nego kritici elegantne publike iz viših društvenih slojeva. Skandal je bio toliki da je nakon treće izvedbe Wagneru bilo draže djelo jednostavno povući s repertoara.

Međutim, nekoliko godina kasnije Tannhäuser je u drugim europskim gradovima naišao na plodno tlo te je odmah priznat kao jedno od Wagnerovih glavnih djela. Od tada se izvodi gotovo bez prestanka u cijelom svijetu. Suvremeni dirigenti, gotovo svi, koriste uvertiru i prvi čin pariške verzije zbog njihove neusporedive spektakularnosti, a za ostatak djela koriste one dijelove obiju verzija koje smatraju najboljima. Wagner je trijumfirao usprkos Parizu.