Na Uskrsni ponedjeljak, belgijski je trip komorni pop sastav Hooverphonic održao drugi koncert u tri dana u zagrebačkom Boogaloou. Iako je riječ o koncertu, naslov nije navlakuša i to će potvrditi svatko tko se 19. ili 21. našao u Vukovarskoj 68.
Imao sam tu sreću biti na drugom koncertu održanom na Uskrsni ponedjeljak i smatram kako sam upravo zbog Hooverphonica na jedan od ugodnijih načina priveo kraju Vazmeni produženi vikend.
Vrata su se otvarala u 20, a točno prema rasporedu, u 20:30 na pozornicu je izašla i predgrupa Slow Pilot. A Slow Pilot vam je druga gitara Hooverphonica i najmlađi član grupe - Pieter Peirsman.
Zbog mladog Belgijca su Hrvati prestali pušiti
Kroz cijeli set od osam pjesama Peirsman je uspješno održavao kontakt s publikom i to na račun svog šarma i ugodnih balada. Kako bi bolje razumjeli o kakvoj količini privlačnosti govorim kada opisujem njegov nastup morate znati kako je pušenje u Boogaloou zabranjeno i ako želite zapaliti jedina opcija vam je izlazak van dvorane na ograđenu terasu. A morate biti karizmatična sila kako bi svojim nastupom, i to hrvatsku publiku koja vas nikada u životu nije čula, natjerali da ugasi cigaru i stane, ne leđima naslonjeni na zid već na ogradu, ni metar od vas. I to samo zato što ste im vi rekli da se ne srame i da uđu, slobodno stanu naprijed pa ako žele mogu i zaplesati.
Međutim, publiku Peirsman nije privukao samo šarmom nego i svojom glazbom. Peirsmanov projekt Slow Pilot, inače četveročlani bend koji sam predstavlja na ovoj turneji posjeduje zanimljiv katalog iz kojeg izdvajam i preporučujem Fences i Falling Off the Earth. A Peirsman je prilikom pisanja materijala uzeo elemente klasičnog rocka 60-ih, disco rocka 80-ih i to sve vješto zalijepio s elektronikom i neobičnim zvučnim efektima – elementom koji je posudio iz pera Alexa Calliera, stvaralačke sile Hooverphonica.
Da se ne izgubite u dekadama... Peirsmanov nastup bio je čista desetka i na pozornici se činilo kako stoji belgijska reinkarnacija Ritchie Valensa, Paula Anke, ali i nešto aktualniji Cigarettes After Sex. Njegove sanjive sentiše je prepoznao i sredovječni par u publici koji se rasplesao te im je simpatični Belgijac posvetio posljednju pjesmu svoga seta.
Nakon što je Slow Pilot odsvirao posljednje note na svojoj gitari, tehničari su brzo rasporedili i naštimali instrumente ostatka Hooverphonica, a ja sam dovršio svoja tri deca cole za koju sam dao 3,5 eura što je sasvim pristojna cijena za današnje koncertne standarde.
Koncerti Hooverphonica su poput filma, James Bond filma
Zadovoljan kako sam dobro prošao, blago nadut od mamine šunke u kruhu koja s hrenom sa strane jednostavno traži da bude uživana sam dočekao postepeni dolazak benda na scenu. Riječ je o deseteročlanom izdanju Hooverphonica. Prvo su se na pozornicu popeli gudači, zatim gitaristi Peirsman i Raymond Geerts te mozak cijele operacije Alex Callier.
Callier se na pozornicu popeo sporim korakom, bez emocije na licu, oči skrivene iza sunčanih naočala nalik onima Morpheusa u Matrixu i na synthpadu počeo svirati dionicu produžene verzije Autoharpa. Uvod je trajao desetak minuta, ali nijedan trenutak nije bio dosadan i u zraku se osjetila gradnja napetosti i na trenutke je dramatičnost i napetost bila na toliko visokoj razini da su me prolazili trnci. A taj osjećaj trnaca, odmah na početku koncerta mi je Callier i najavio u intervjuu koji smo napravili u pripremi za njihov nastup.
PROČITAJTE VIŠE Sviraju već 30 godina, nastupili su i na Euroviziji, a sada dolaze na rasprodani koncert u Zagreb: ‘Hvala Hrvatskoj što nas sluša‘
Kako je riječ o turneji povodom 25. rođendana kultnog albuma The Magnificent Tree prvi dio setliste je u potpunosti pripao stvarima s tog albuma rasporedom kako se nalaze na albumu. Tako je Mad About You, najveći hit Hooverphonica, bio druga pjesma večeri. Sredinom prve polovice seta, Callier se obratio publici te se kroz šalu ispričao onima koji su kasnili jer su propustili Mad About You, ali kako će uskoro završiti s ovim albumom i prijeći na ostale uspješnice.
Kao što su i sami rekli, albume pišu kao soundtrack za često izmišljene filmove. A The Magnificent Tree inače, ali pogotovo sada uz gudačku pratnju na svim pjesmama ostavlja dojam soundtracka nekom filmu visoke produkcije. A veličanstvena Geike Arnaert svojim vokalom i teatralnošću odvodi kako bend tako i publiku u jednu sasvim novu dimenziju. To se najviše osjetilo prilikom izvedbe Vinegar & Salt. Na tu pjesmu se svi osjećaju kao Bond ili Bondova femme fatale, pa čak i ja koji sam stajao tamo u majici kratkih rukava obuven u vansice i gnječio čašu iz koje sam ispio onu spomenutu povoljnu kolu (nisam skejter, nego mi za moja široka stopala kalup vansica najbolje stoji).
Iz tog dijela još bih izdvojio i Every Time We Live Together We Die a Bit More i Pink Fluffy Dinosaurs koje su zvučale van serijski u tome što su dale dovoljno prostora gudačima da se iskažu. Na tim stvarima su reflektori bili upereni u njih za vrijeme izraženih violinskih dionica.
Na drugoj polovici seta se i publika vokalno probudila
Druga polovica seta je bila presjek ostatka karijere Hooverphonica gdje je publika doživjela svoj vrhunac prilikom najave i izvedbe Eden. Tu se ponovno pojavio sredovječni par koji je plesao na predgrupu. Muška strana tog para je bila vidno raspoložena, ali i vidno van ritma te je svaku pjesmu, bila ona složena kombinacija You Love Me to Death/Hiding in a Song ili 2Wicky pratio jednakim ritmom pljeskanja i pucketanja prstima. A između svake ga se moglo čuti kako se dere „Šooopaj!” što je nemali broj puta izmamilo osmijeh na Geertsovo, inače mrko lice.
Iako ne znam što točno „Šopaj” znači u kontekstu koncerta Hooverphonica, šopali su. Šopali su dok glas pjevačice Arnaert nije pukao zbog čega je odrađen samo jedan, od dva planirana, bisa. Kako nešto nije u redu moglo se čuti pred kraj glavnog dijela seta, kada mi je iskreno Hooverphonic zvučao najbolje. Taj splet od tri pjesme koji je počeo s Badaboum na kojem su duet otpjevali ranjena Aranert i neopisivo karizmatičan Peirsman koji je cijeli koncert upravljao pljeskanjem publike s iznimkom raspoloženog sredovječnog muškarca, a završio s The Night Before i Amalfi ću još dugo pamtiti. U te tri pjesme je stalo sve što čini formulu Hooverphonica uspješnom - duboko znanje glazbe i smisao za teatralnost upakirana u slušljivi oblik popa. Ostaje žal što je koncert zbog spomenutih problema s glasom bio skraćen za tri pjesme među kojima se nalazila i The Wrong Place s kojom su 2021. predstavljali Belgiju na Euroviziji.
Nadam se kako će Hooverphonic doći još jednom u Hrvatsku jer nagli prekid koncerta kao da je zbunio publiku koja je vrlo mlako reagirala na kraju. Činilo se tada kako nisu bili svjesni da je kraj koncerta i da je Callier bio ozbiljan kada je rekao da iako vole dramu, nažalost dramu kada glas pukne ne. Sve u svemu, Hooverphonic je šopao, svirao dobro, zabavljao publiku i pokazali se još jednom kao vodećim izvođačem na europskoj alt/chamber pop sceni.
Komentari
0