NOVI ALBUM THE STROKESA

To nije veliki povratak koji se očekivao

Početkom 21. stoljeća rock je ponovo postao uzbudljiv, svjež, poletan i seksi.

Tada su se u New Yorku pojavili i The Strokes . Pjesme na EP-u “The Modern Age” prvo su zainteresirale londonsku neovisnu diskografsku kuću Rough Trade i tjednik New Musical Express. Ubrzo se o njima počelo govoriti kao o sljedećoj velikoj stvari, a nakon izlaska briljantnog debija “Is This It” postali su miljenici medija i rock kritike, uz nakladu od preko dva milijuna. Činilo se da je samo nebo granica, no zamka drugog albuma uhvatila je još jednu žrtvu. Iako “Room On Fire” nije bio bitno lošiji, dio kritike i publike okrenuo je palac dolje. Treći, zaista slab album “First Impressions Of Earth” otjerao je i navjernije navijače.

Snimanje s mučninom

Jesu li The Strokes, nakon pet godina, s objavom četvrtog albuma “Angles” napokon spremni za novi put ka vrhu? Nakon preslušavanja “Anglesa” teško je reći.

Da, opet se traže spasitelji rocka. No, traže se neki novi klinci, a članovi The Strokesa već su pregazili tridesetu i, za razliku od Kings Of Leon, čini se da nikada nisu svladali stadionsku igru. Probni balon, pjesma “Under Cover Of Darkness”, naznačila je povratak jednostavnosti, zvuku, napetosti i nervozi kakvu smo upoznali na užurbanom “Is This It”. Ali, najavni singl bio je i ostao najboljom pjesmom na novom albumu.

“Angles” nije kompaktno, osvježavajuće i esencijalno djelo poput “Is This It”. Kao da je sniman s mučninom, a čini se i kako odluka da ga sami produciraju nije bila najpametnija. Uvodna “Machu Picchu” nalik je reggae i afro stilizacijama Vampire Weekenda, dok je odjavna “Life Is Simple In The Moonlight” lijep završetak u stilu nježnijih momenata Sonic Youtha. Otvorenje i završnica albuma zvuče kul, no problem je središnjica. “Two Kinds Of Happiness” je uzbudljiva koliko i novovalne intervencije grupe The Cars u mainstream pop, a “You're So Right” ne baš ubojit bastard post-punk ritma i math-rock solaže. “Metabolism” je poput hibrida Arctic Monkeysa i Musea, “Games” pokušaj spajanja Radioheada i New Ordera, a “Call Me Back” tek pimplanje s bossa novom. “Taken For A Fool” koja vuče prema ranim Talking Headsima i “Gratisfaction” koja baca na Thin Lizzy ili Stonese s konca 70-ih najdojmljivije su u tom središnjem dijelu albuma.

“Angles” je pomalo zbunjujuć, ali ne i nezanimljiv album. Svaka pjesma ima poneki zanimljiv detalj, ali dijelom zvuče kao da su nastale za potrebe solo albuma članova The Strokesa, a ne za album ujedinjenja i pokušaj osvajanja vrha rock scene.

Pet hitoidnih pjesama

Srećom, “Under Cover Of Darkness”, “Machu Picchu”, “Gratisfaction”, “Taken For A Fool” i “Life Is Simple In The Moonlight”, dakle pet od deset pjesama, u vrijeme kad je publika više koncentrirana na pojedine pjesme nego na albume kao cjeline, možda će biti dovoljno hitoidne i kul da vrate dio zagubljene aure The Strokesima. Nažalost, intrigantnost njihovog genijalnog debija “Is This It”, jednog od tri najbitnija i najutjecajnija albuma prve dekade 21. stoljeća i ovaj put ostala nedosegnuta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:17