Između svečanog otvorenja triju baleta, "Prekinute veze" u HNK Zagreb pretprošle subote, 5. travnja, i ranojutarnjeg nedjeljnog termina 13. travnja s Koncertom u zoru beogradske violinistice i zvučne umjetnice Manje Ristić prostora Biroa suvremene umjetničke prakse Kontejner u Odranskoj 1/1, odvijao se raznolik i bogat program 33. Muzičkog biennala Zagreb. U rasteru između dvije institucionalne krajnosti, krovne nacionalne kazališne kuće i izvaninstitucionalne udruge, nalazile su se mnoge lokacije i suradnici ovogodišnjeg izdanja ovog našeg središnjeg festivala suvremene glazbe koji Zagreb i Hrvatsku još od 1961. povezuju sa svijetom. Biennalska publika koju čine znatiželjnici iz svih kulturnih i društvenih krugova - najmanje standardni posjetitelji glazbenih događanja, koncerata i kazališta - mogla je birati između 20 različitih lokacija i četrdesetak događaja, od simpozija i okruglih stolova preko pop-up koncerata na javnim prostorima sve do otvorenih radionica i klupskih večeri, blisko mladima i onima koji se tako osjećaju. Program su prvi put zajednički osmislila čak trojica umjetničkih voditelja (dosad su na toj poziciji u povijesti ovog festivala istodobno najviše bila dvojica, premda u pravilu jedan s cijelim timom podređenih članova programskog odbora kao pomoćnika). Skladatelji slične generacije, oko 40. godine, ali vrlo različitih profila (Branimir Davor Vincze, Ivan Josip Skender i Tomislav Oliver) imali su uz sebe snažan oslonac u vidu izvršne direktorice Biennala, francuske kulturne menadžerice i producentice Fanny Martin, koja je kao "inozemni" faktor dodatno osnažila veze s inozemnim koprodukcijskim snagama i fondovima. Kako bilo, spomenuti je tim napravio veliki iskorak iz standardnog festivalskog pogona koji povijesno organizira Hrvatsko društvo skladatelja, uz izdašna financiranja od države i grada, tako da će se o 33. MBZ-u podnaslova "Prekinute veze" zasigurno još mnogo pričati.
Dok se iz mnoštva događaja sažimlju dojmovi izvlačimo tri projekta koji žanrovski, prostorno i sadržajno odskaču od svega što se može nazvati standardnim. To je u prvom redu komorna opera Alan T. francuskog skladatelja Pierrea Jodlowskog uprizorena u utorak, 8. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih, zatim glazbeno-scensko djelo Les Murs meurent aussi također Francuza Françoisa Sarhana u petak, 11. travnja u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, te multimedijska izvedba projekta Infused 3‘6000000ms autora - argentinskog skladatelja Francisca Uberta i našeg vizualnog umjetnika Gorana Nježića (rođenog u Švicarskoj, odraslog u Sisku, školovanog u Rijeci...) koji je povezao MSU i Brodarski institut s napuštenim zdanjem Sveučilišne bolnice u Blatu.
Sve tri na svoj način odgovaraju na ulogu umjetnika u društvu s jasnim porukama na aktualno društvenopolitičko stanje koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Stilski svestrani elektroničar te suvremeni, jazz i rock glazbenik Pierre Jodlowski napisao je glazbu, izradio koncept i režiju za komornu operu Alan T. Praizvedenu na Varšavskoj jeseni 2021. u skladateljevoj "pradomovini" Poljskoj, odakle mu potječu roditelji. Sada su je u Zagreb došli izvesti njemački glumac Thomas Hauser, poljska sopranistica Joanna Freszel i belgijski ansambl Nadar, uz potporu Veleposlanstva Poljske u Republici Hrvatskoj i Vlade Flandrije. Publiku ZKM-a tog je utorka istodobno potresla životna sudbina matematičara-enigmatičara Alana Tuninga provedena kroz njegov zamišljeni dijalog s Umjetnom inteligencijom čijem je izumu i sam kao znanstvenik bitno pridonio. Pritom je pripovjedač-glumac njegov alter-ego u stanu iza paravana ispred kojih se odvija glazbeni dio opere, svira petero glazbenika i Umjetnu inteligenciju tumači pjevačica. Libreto na četiri jezika (njemački, francuski, poljski i engleski) donosi splet značenjskih slojeva junaka i autorskog tima, a o svemu više publika je mogla saznati u uvodnom razgovoru koji je s Jodlowskim vodila glazbena kritičarka Dijana Grubor. Premda su u jednom trenutku smetnje prekinule izvedbu, ona se nakon intervencije tehničara uspješno nastavlja do kraja, ostavivši gledatelje potresenima oko misli na temu odnosa ljudi i tehnologije, društva i neshvaćenoga genija kojeg su državne vlasti svojedobno progonile, mučile i na kraju usmrtile zbog homoseksualizma.
Uz institucije iz Strasbourga, Stuttgarta i Luxembourga, Muzički biennale Zagreb je koproducent glazbeno-scenskog djela Les Murs meurent aussi. Dokumentarni je to glazbeni teatar Françoisa Sarhana, skladatelja raznolikog profila koji smatra da umjetnost mora reagirati na društvenopolitičke prilike u svijetu. U svojem djelu kombinira petero instrumentalista i četvero performera (tri žene i jednog muškarca), a izvođački se oslanja na članove luksemburškog ansambla United Instruments of Lucilin kojima pridružuje dubrovačkog gitarista s pariškom adresom, Srđana Berdovića. Od svojih interpreta traži osobna svjedočanstva na temu ljudskih sukoba, ratova i obiteljskih trauma izazvanih geopolitičkim okolnostima, što povezuje s dokumentarističkim materijalom s YouTubea na temu aktualnih ratnih sukoba, eklektički povezujući glazbene elemente pop-pjesama iz 90-ih sa suvremenim izričajem, a glazba se koristi samo kao pratitelj ili nositelj nekih političkih ideja. Autohtono biennalski je pak bio treći projekt, ovdje praizveden, tajnovitog naziva Infusion 3‘600‘000ms, koji povezuje tri lokacije Zagreba, od čega su dva napuštena "betonska spavača", a treći je tek mjesto promatrača. Veći dio publike odabrao je isušeni okrugli bazen Brodarskog instituta gdje se odvijala glazbena izvedba (petero interpreta australskog ansambla ELISION) nad elektroničkom matricom i svjetlosnim efektima na zidu. Link snimke se potom emitirao na ekran u jednoj od zgrada Sveučilišne bolnice u Blatu, gdje je autor koncepta, Goran Nježić sam na svojem računalu kroz procesore manipulirao zvučne i vizualne signale koji su se pak u fiksiranom kadru starinskog televizora emitirali na platno Dvorane Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Tko bi tamo na trenutak i zašao, brže-bolje je požurio u Brodarski gdje je mogao promatrati izvorne odaslanike signala, vrsne izvođače-improvizatore na poticaje fiksne elektroničke glazbe argentinskog skladatelja Francisca Uberta. Glazba je u jednosatnoj izvedbi bila prilično statična i atmosferična, pružala nam podlogu za meditaciju na temu prostora i njegovih prekinutih veza. Taj je najpotpuniji doživljaj ambijenta svojedobno namijenjenog hidrodinamičkim testiranjima koji odiše impresivnom arhitekturom, akustikom i nostalgijom u potpunosti višestruko ispunio značenje odabranog naslova ovogodišnjeg biennala preuzetog od poznatog zagrebačkog kulturnog brenda - Muzeja prekinutih veza.
Komentari
0