- Nedjelja je navečer, ali Hrvate nije briga. Oni su došli biti s nama, ponovio je više puta Ryan McCombs, frontmen američkog benda Drowning Pool. McCombs i njegova družina nastupili su sinoć u zagrebačkom Boćarskom domu kao prva predgrupa, prije P.O.D.-a i headlinera Godsmacka.
Ova tri nu-metal, hard rock, post-grunge, alt-rock (svrstajte ih već kako hoćete) sastava na zajedničkoj su turneji povodom Godsmackovog posljednjeg (iz benda kažu i posljednjeg ikada) albuma te je Godsmacku, kao i P.O.D.-u ovo bio premijerni nastup u Hrvatskoj i to u rasprodanom Boćarskom domu.
Autor ovih redaka nije imao ni pet godina kada je ova trojka bila na svojem vrhuncu, a u srednjoj nisam bio pretjerano ljut pa sam tek sporadično slušao Drowning Pool i Godsmack dok za P.O.D. smatram kako je riječ o najzanimljivijem bendu iz te generacije. Ako ništa drugo, zbog činjenice kako im tekstovi nisu obilježeni isključivo gorčinom, jadom i čemerom već zrelom dozom nade, a i žanrovski su najraznovrsniji.
Tako neopterećen nostalgijom sam krenuo prema dvorani oko koje se skoro sat vremena prije otvaranja vrata skupio velik broj ljudi. Tu su bile grupe prijatelja sa zelenim Heineken limenkama u ruci, parovi mladi, parovi stari. Rekao bih kako je prosjek godina sukladan očekivanjima te su većinu publike činili ljudi koji su bili u srednjoj kada su ovi bendovi bili u trendu.
Bodies će uvijek biti humorističan, ali kvalitetan hit
Raspored nastupa pomno je isplaniran jer prvi na redu, Drowning Pool, ni nemaju dovoljno širok katalog za održavanje efektivnog nastupa duljeg od pola sata koliko im je dodijeljeno. Nastup su otvorili puštanjem KISSovog hita I Was Made for Lovin You. Iako prvi nastup večeri i pred tada još trijeznom publikom, sastav iz Dallasa (ova činjenica objašnjava iznenađujuće velik broj dresova NFL ekipe Cowboysa i to iz ere) je sa svojom drugom numerom Feel Like I Do pokrenuo prisutne među kojima su se nalazila i neka poznata lica iz svijeta estrade, ali i politike. Iako skromnijeg kataloga, pokazalo se kasnije kako je Drowning Pool tehnički na razini svojih kolega iz P.O.D.-a i Godsmacka.
Osim spomenute stvari Feel Like I Do i obrade Billy Idolove Rebel Yell izdvojio bi ono po čemu svi i znaju ovaj bend – Bodies. Bodies, kao i prethodne stvari, je izvedena tehnički savršeno. U jednom trenutku se McCombs spustio do publike i to s poprilično visoke pozornice. Očigledno je iskustvo i uigranost benda. Vokalno su moćni i harmonije su bile na pravome mjestu u pravo vrijeme, a instrumenti su bili idealno raspoređeni u zvučnicima te je zvuk bio jasan i svi članovi benda su imali prostora u dvorani. Takav je dojam ostao cijelu večer i na iduće dvije izvedbe jer tonac je za vrijeme zadnje stvari naštimao vrijednosti. Bas note su ostatak večeri bile najugodnije iskustvo niskih frekvencija koje sam zasad u svome životu doživio. Najbolji opis tog osjećaja vam je to što sam osjetio kako mi vibracija u valovima prolazi kroz tijelo u toliko intenzivnom, a opet bezbolnom doživljaju da sam imao osjećaj kako mi ti valovi prolaze kroz kosu – kose koje imam više na glavi nego mladić ispred mene koji je na svoju obrijanu glavu debljim flomasterom nacrtao simbole bendova. Drowning Pool simbol na desnu sljepoočnicu, P.O.D. iznad lijevog uha i Godsmackovo sunce posred ćele.
Ole! Ole, Ole, Ole! P.O.D., P.O.D.
Nakon što su žestoki dečki iz Dallasa završili nastup i najavili kolege iz San Diega, P.O.D., nastupila je petnaestominutna pauza za vrijeme koje je većina publike izašla iz dvorane do toaleta ili po pivu. Na red za nuždu se čekalo i po 20 minuta što znam jer sam prvu stvar kalifornijske četvorke odslušao stojeći kao prvi pred vratima, ali i unutar toitoija. Iako sam došao na kraj Booma, kroz gužvu sam se probio do sredine dvorane gdje se već na Satellite primijetio šušur koji će vrhunac doživjet prilikom Dropa. Na sredini setliste koju je činilo deset uspješnica počeo je mosh pit u kojem sam se nehotice i sam našao. Energija koju P.O.D. prenosi na publiku i žestina nastupa se osjetila tijekom cijelog nastupa jer je sada već pun Boćarski dom skakao u ritmu s energičnim frontmenom Sonnyjem Sandovalom koji je svih 45 minuta koliko su imali proveo trčeći i skakući duž bine. Sandoval i gitarist Marcos Curiel su karizmatično poveli masu na skandiranje: Ole! Ole, Ole, Ole! P.O.D., P.O.D.
S hitom Youth of the Nation koji progovara o temi koja nam se sve do nedavno činila potpuno stranom – američkim školskim pucnjavama i krvoločnim pohodima najmlađih u društvu, P.O.D. je poveo publiku u zborsko pjevanje refrena koji je u svojih pet riječi „We are youth of the nation” predstavio svu bojazan kako je mladost nekog društva zapravo nepoznata starijima. Publika koja je jednoglasno pjevala refren već dugo nije mladost Hrvatske, a neki novi klinci su suočeni s tehnološkim napretkom koji ni njihovi stariji nisu uspjeli savladati i prihvatiti te sada odgajaju tablet generaciju (imam opet dovoljno malo godina kako moje kritike ne bi bile kritike neke starkelje, a opet dovoljno puno kako bi s odmakom gledao na djetinjstvo). Upravo je problem otuđenja i nerazumijevanja potreba djece tema ovog hita koji će za sva vremena biti relevantan.
Koliko su moćan nastup imali svjedoči i pozivanje na bis nakon što su odsvirali još jedan hit, optimistični Alive gdje se najviše i naziru kršćanski korijeni članova benda (na stranicama wikipedije P.O.D. se vodi kao kršćanski nu-metal bend, zanimljivost s kojom se ne bi u potpunosti složio, ali zanimljivost svakako). Nažalost, kao što je i sam frontmen rekao, imaju strogu satnicu pa od bisa nije bilo ništa. Ostaje nada kako na idući njihov nastup nećemo morati čekati 33 godine.
Godsmack i povratak u mlađe dane
Headliner večeri, Godsmack, na pozornicu se popeo uz video najavu Mix Master Mikea iz kultne grupe Beastie Boys. Na videozidu smo tako neko vrijeme gledali Mikea kako pušta razne rock uspješnice uključujući We Will Rock You i Hey Jude dok ga na zidu nisu zamijenili kadrovi iz hodnika pedeset godina starog Boćarskog doma. Godsmack je prisvojio trend izlaženja na pozornicu po uzoru na boksače koji je sve popularniji među glazbenicima. Odmah kod izlaska se primjetila želja zagrebačke publike za Godsmackom i njihovim pjesmama. Bend iz Massachusettsa na to je i računao jer su pripremili presjek karijere efektivno popraćen satom koji ide unazad (a žešći je nego onaj Bebekov) te su sa svakog svog albuma izveli barem po jednu stvar. Od početka do kraja Zagreb je pjevao svaki stih, a žestoke riffove i solaže ispratio mahanjem i zabacivanjem glava. Vizuali su bili simpatično dotrajali te me je sve na trenutak podsjećalo na neku motorijadu u okolici Županje, samo s puno jačom produkcijom.
Sada već u drugoj polovici koncerta, frontmen Sully Erna i bubnjar Will Hunt koji na europskom dijelu turneje mijenja Shannon Larkina su izveli tradicionalno nadbubnjavanje u kojem su obojica pokazali zavidnu formu i izdržljivost jer je njihovo nadmetanje potrajalo više od pet minuta. Publika je oduševljeno dočekala ovaj trenutak, rekao bih bolje nego sami kraj koncerta, a tome je svjedočila i obrijana glava našeg prijatelja s početka teksta kojemu se sada boja crnog markera kojom su bila iscrtana znakovlja bendova zajedno sa znojem slijevala niz potiljak.
Iako je koncert Godsmacka s konceptom presjeka karijere i povratkom unazad do debitanstkog albuma s kojeg su pjesme svirali koristeći gitare na kojima su izvorno i bile napisane djelovao kao legacy nastup to se na izvedbi nije moglo primijetiti. Njihova svirka nije bila nalik onima koje nerijetko znaju ponuditi starije rock zvijezde jer se ni na vokalu, a ni instrumentima godine nisu mogle primijetiti i zvučali su moćnije i bolje nego na albumima koje su snimili trideset godina mlađi. Ova opaska vrijedi za sve bendove.
Komentari
0