"SPARTAK" U HNK

U ovoj verziji fokus je više na intimi Spartaka nego na ulozi roba koji se bori protiv nepravde

Premijera baleta ”Spartak” u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke i zagrebačkog HNK

 Nera Šimić/Cropix
Zbog privlačnog junaka izvorno je baletno djelo do danas doživjelo toliko preinaka kao ni jedno drugo iz velike obitelji ruskih baleta

Sudeći po odjeku publike prva hrvatska izvedba baleta "Spartak" ruskog skladatelja armenskoga podrijetla Arama Hačaturjana izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu 27. siječnja bez dvojbe je uspjela. Možda ne onako aklamacijski kako bi se to očekivalo od kultnog baletnog djela 20. stoljeća čiji se naslovni junak danas daleke 1960. proslavio i američkim filmom Stanleyja Kubricka s Kirkom Douglasom i nekoliko nominacija za Oscara. No baletni je "Spartak" ipak stariji i seže u 1954.; roman kao literarni predložak Raffaella Giovagnodija iz 19. je stoljeća, a autentični povijesni lik nepobjedivog rimskog roba pripada pak antici, 71. godini prije nove ere.

Sve to čini lik naslovnoga junaka vrlo privlačnim, čak toliko da je izvorno baletno djelo do danas doživjelo toliko preinaka kao ni jedno drugo iz velike obitelji ruskih baleta. Dijelom utjecajem politike, a još više različitim vizurama raznih koreografa, Hačaturjanov se balet mijenjao čak i libretistički kako se kome prohtjelo, a i glazba je doživljavala kojekakve preinake o kojima se manje zna, a najmanje što je o tome mislio sam autor.

U Zagrebu smo sada vidjeli najnoviju inačicu koreografa, dramaturga, redatelja i autora glazbene strukture Jirija Bubeničeka o kojoj doista ne znam što bih mislila s obzirom da sam u Boljšoj teatru gledala onu najslavniju iz 1968. koreografa Jurija Grigoroviča. Ne bi se smjelo uspoređivati ako je nešto posve drukčije a bolje od prethodnog, ali se mogu propitivati razlozi koji današnje autore vode u nova viđenja. Osobito ona glazbena, jer ne mogu razumjeti da se netko usuđuje od istog autora "posuditi" komad glazbe iz njegova drugog djela koje tako postaje sastavnicom novog viđenja. I tako ne mogu dokučiti što to radi Hačaturjanov Ples sablji iz baleta "Gajane" u "Spartaku" osim zbog pukog populizma toga broja, da i ne spominjem kako sablji u starom Rimu zasigurno nije bilo!

image

Premijera baleta "Spartak" u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke i zagrebačkog HNK

Nera Šimić/Cropix

No vraćajući se Bubeničekovoj verziji koja se od originala razlikuje kao nebo od zemlje, mogu razumjeti njegov komorniji pristup izvorno zamišljenom spektaklu kakav je danas teško ostvariti i u mnogo većim, a muškim ansamblom ekipiranijim kazalištima. Također je razvidno da se ovaj koreograf mnogo bolje snalazi s pojedincima i njihovim likovima kojima daje ne samo prikladan prostor, već i poetiku, osobito u odlično složenim neoklasičnim figurama pas de deuxa, od baratanja ansamblom u cjelini koji jednim dijelom igra staromodnu pantomimu a u drugom plesnom dijelu često ponavlja slične obrasce. Na taj se način i ostvaruje proklamirana ideja koja u fokus više postavlja intimu Spartaka od mitskoga borca/roba koji se hrabrošću i vještinama bori protiv vječnih nepravdi elitnih vlastodržaca. Nije baš točno, ali funkcionira kao svojevrsni mini Spartak u kojem očekivanu i uvjerljivu borbu između pravde i krivde više zamjenjuju natrpani segmenti dekadentnog Rima s obligatnim prostitutkama, Circus Maximus, komični pjesnici i sl., a u svemu tome pozornost privlači i popriličan kostimografski nered u kojem će rimska vojska nalikovati onoj srednjovjekovnih križara, a jedan ugledni Rimljanin dolazi odjeven u teniski kostim s početka 20. stoljeća! Scenografija je nedefinirana, ali zato popunjena obligatnim i već pomalo dosadnim video projekcijama, rekviziti su nasreću simbolični kad već nema simbolike Spartakova poslanja.

Haenkaovski baletni ansambl prvorazredan je kolektiv koji će svaku autorsku ideju iznijeti optimalno. U ovome slučaju svaki je istaknuti lik uvjerljiv: suzdržan iako vještinom tehnike odličan Takya Sumitomo kao Spartak, prelijepa, graciozna i dirljiva Natalija Kosovac kao njegova patricijska ljubav, olujnom energijom ponesena glavna negativka Rieka Suzuki, nježna robinja Atine Tanović i još mnogi drugi koji su dali sve od sebe da bi ova produkcija uspjela.

Po meni, glavni junak predstave bio je orkestar pod vodstvom Valentina Engela. Hačaturjanova glazba, bez obzira iz koje inačice bila, majstorija je prekrasnoga zvuka, i vrlo teške izvedbe. Svaka orkestralna skupina za sebe nosi najbolje i najkompliciranije. Od puhača do udaraljki, do glavne lirska teme nebeske ljepote gudača, sve je bilo sabrano, precizno, moćno, iako je cjelina kakvu smo čuli imala i nekoliko nezgrapnih, nemuzikalnih prijelaza, a to zasigurno ne ide ni autoru ni sviračima na dušu. Koreografska prekrajanja glazbe rijetko kad uspijevaju bez suradnje ili bar suglasja skladatelja. Čemu je od onoga što smo čuli, i onoga što nismo, genijalni Armenac doista dao svoj blagoslov vjerojatno nećemo nikad doznati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:04