VATRENI KAJKAVSKI DEBI IZ KOPRIVNICE Jedan od najzanimljivijih nastupnih albuma u ovoj dekadi kad su posrijedi novi hrvatski bendovi

Nedavni Porin potvrdio je da je prošlogodišnja hrvatska glazbena produkcija bila više nego solidna, unatoč padu prodaje CD albuma koje, barem donekle, nadoknađuju airplay i streaming. Posljednjih sezona dobili smo i nisku zanimljivih mladih kantautorica, a tko se želi potruditi naći će i prostor za svirke uživo; od barova, preko klubova, do učešća na ljetnim open-air festivalima. Dakle, nije baš sve tako sivo u zemlji u kojoj i dalje prevladava socijalno, ideološko i ekonomsko crnilo.

No i danas kuburimo s jačim priljevom novih bendova koji bi se u kraćem roku uspjeli nametnuti publici pa je i to bio jedan od razloga zašto me “zapalila” koprivnička grupa Ogenj kad sam je prvi put čuo i vidio uživo na koncertu Zadruge u klubu Boogaloo; ponajprije radi zarazne energije, sviračke vrućice i pamtljivih pjesama. Frontmen Tomek je povremeno znao ispasti iz tonaliteta, no to se događa i Rundeku i Kekinu i Ivanišu, a i tu je “manu” nadoknađivao fascinantnim scenskim nastupom. Ipak, trebalo bi pričekati da se čuje može li Ogenj svoje vrline pretočiti u debi album za pamćenje i to usprkos jakom podravsko-međimurskom dijalektu zbog kojeg bi publika južnije i istočnije od Zagreba mogla imati problem (ne)razumijevanja.

Kako taj problem kao kajkavac nemam, mogu s radošću konstatirati da je debi Ognja, ako i nije idealan u produkcijskom smislu jer mu nedostaje malo više širine kakvu je mogao pridonijeti iskusni Edi Cukerić, ipak jedan od najzanimljivijih u ovoj dekadi kad su posrijedi novi hrvatski bendovi. Scensku folk-punk energiju, koja isijava iz frontmena Tomeka koji se s basistom Nikolom kalio u hardcore punk bendovima Angry Cows i Božje ovčice, producent Surka je uspio zadržati na snimci; kao i pravi tretman ritam-sekcije, Tomekove bisernice i akustične gitare, violine tek sedamnaestogodišnje Tare i električne gitare mlađahnog “revolveraša” Filipa. U konačnici Ogenj se doima poput autohtonog folk-rock i country-punk hibrida onoga što su na svoj način činili Flogging Molly i The Pogues, Mumford & Sons i The Waterboys, ali bez kopiranja, a u Tomeku kao da ima i nešto od duha Joea Strummera i Bona Voxa.

Naravno, jasne su i sveze s Cinkušima i Miroslavom Evačićem, Hladnim pivom i Zadrugom. Uz to, Tomek je pjesnik sa srcem na reveru koji živopisno slavi plamen ljubavi, male životne radosti i velika božja djela, a podjednako je uvjerljiv i u sjetnijim i melankoličnijim temama i melodijama. I na koncu, debi Ognja sadrži pregršt potencijalnih, ako ne radijskih hitova zbog kajkavštine, a onda barem koncertnih favorita koji lako ulaze i dugo ostaju u uhu poput napitnice “Hote, hote” i vrckaste “Lepe Mare”, efektne “Te tvoje joči” i nabrijane “Fakinske” ili ukusnih balada “Srce išče” i “Tebi”. Na prvijencu “Domaj” nisu se našle tužna “Vojna” i gorko-slatka “Zela si me”, ali nešto valja ostaviti i za drugi album te potencijalne duete s Dragom Mlinarcem ili Vladom Kreslinom ili Darkom Rundekom jer Tomek je u neku ruku i njihov “sin”.