DISCO KAO METAFORA

VIDEO: BROKEN BELLS Partijaneri u žestokoj krizi srednjih godina

After The Disco je u dobroj mjeri sazdan od razočaranja; ne samo u supijano jutro nakon burne noći na klupskom podiju nego i općenito u životu u kojem disco postaje metafora za sve ono za što je vrijedno živjeti punim plućima, a umorno jutro pojam za sva otriježnjenja i obaveze koje moramo odraditi

Nedavnom dodjelom nagrada Grammy dominirao je francuski duo Daft Punk. Hoće li sličan uspjeh na idućem Grammyju ponoviti duo Broken Bells koji čine James Mercer iz indie-rock benda The Shins i mnogo poznatiji glazbenik i producent Danger Mouse, pravim imenom Brian Burton? Teško, ali to ne znači da se neke paralele između albuma “After The Disco” i “Random Access Memories” ne mogu povući.

Ako je “Random Access Memories” neka vrst putovanja Daft Punka poviješću disco, funk i plesne glazbe 70-ih i 80-ih s usputnim postajama poput prog-rocka, country-popa i fusion-jazza kao glazbe iz dječačkih dana Homem-Christa i Bangaltera, “After The Disco” doima se poput albuma koji u nedjeljno jutro može funkcionirati i kao spoj oprečnih stilova koji su u mladim danima možda fascinirali Mousea i Mercera čak i ako su neki od njih bili “cool”, a drugi tek “guilty pleasure”. 43-godišnji Mercer vjerojatno je više bio odgojen s podjelama glazbe - nekoć snažne tinejdžerske identifikacije - na “našu i njihovu” nego 36-godišnji Mouse kojem je razbijanje takvih kodova i spajanje nespojivoga mantra otkako se pročuo s “Grey Albumom” kao mash-upom “White Albuma” The Beatlesa i “Black Albuma” Jay-Z-a.

Tako je i u slučaju “After The Disco”, pri čemu valja naglasiti da se Broken Bells sada doimaju kao pravi bend, a ne kao solistički istup Jamesa Mercera u produkciji Danger Mousea. Čujno je iskustvo koje je Danger Mouse prikupio kroz rad s The Black Keys, Beckom, Damonom Albarnom, Norom Jones i Jackom Whiteom, a James Mercer odbacio je sve žanrovske inhibicije. To su možda bili najvažniji preduvjeti da Mouse i Mercer vješto zaigraju na ivici koja razdvaja indie-pop 80-ih od disca 70-ih, odnosno synth-pop 80-ih od soft-rocka 70-ih. “After The Disco” zvuči kao da netko lijeno za dva gramofona istodobno vrti Bee Gees i OMD, odnosno Heaven 17 i Styx te Ramonese i Duran Duran ili balade The Curea i Led Zeppelina, no osnovna težnja Broken Bellsa je bila da nastave tamo gdje su zapeli New Order.

After The Disco je u dobroj mjeri sazdan od razočaranja; ne samo u supijano jutro nakon burne noći na klupskom podiju nego i općenito u životu u kojem disco postaje metafora za sve ono za što je vrijedno živjeti punim plućima, a umorno jutro pojam za sva otriježnjenja i obaveze koje moramo odraditi bez obzira je li riječ o poslu, partneru, djeci. Ovo je album sredovječnika o gubljenju bilo kakvih iluzija o životu, no tu teško podnošljivu istinu i teret s kojim se moramo pomiriti i prtiti ga do smrti ili pak puknuti i sve odjebati te početi ispočetka nešto posve drugačije, razblažuju fine, skockane i slatke melodije u kojima se našlo prostora i za americanu, gospel, blues i spaghetti-western ornamentiku dvojice talentiranih momaka koji su dobro podijelili dužnosti u “izvanbračnoj” vezi sazdanoj “poslije disca” i na “ostacima rock’n’rolla”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:27